Čovjek i (super)virus

Vanesa Begić

Kada će već jednom biti gotovo, koliko još tjedana, mjeseci?, pitanje je koje se danas najčešće postavlja, a vezano je za kraj pandemije koronavirusa i povratak normalnom, uobičajenom načinu života.

Pitanje je to na koje nitko nema točan odgovor, jer, naravno, sve ovisi o tijeku epidemije i o tome kako će se razvijati. Dok s jedne strane neki, kojima je susjedova trava uvijek zelenija, gledaju sa zavišću na, primjerice, Skandinavce koji još imaju sve, ili skoro sve otvoreno i tek razmišljaju o zatvaranju, drugi se slažu da treba biti strpljiv i čekati da sve završi. I da je najvažnije biti oprezan još neko vrijeme, jer inače uzalud sav trud.

Normalno je da svima nedostaju neke sitne radosti - nekima je to kava s prijateljima, drugima bezbrižna, duga šetnja, trećima bavljenje sportom, roštiljanje, ples, kazalište, knjižnica, kino, izlasci, velika rođendanska slavlja, odlazak frizeru, kozmetičaru. Svega će toga biti kada prestane ovo izvanredno stanje. Mnogi nisu ni svjesni da takvo stanje u povijesti nije nikada zabilježeno, da je to presedan, neusporedivo s epidemijama od prije par stoljeća, kada je način života bio sasvim drukčiji od današnjeg.

Činjenica da je ovo 21. stoljeće i da smo jako napredni u svemu pokazala se ne tako bitnom, jer je "maleni" virus pokazao svoju moć i paralizirao cijeli svijet. Pokazao je da bogatstvo, naoružanje, nafta, dijamanti i drugo oko čega se ratuje ne znače ništa.

I svi se žale što moraju biti kući. A što se to od nas traži? Malo discipline, malo reseta i povratka jednostavnom načinu života. Ne traži se od ljudi da rade teške fizičke poslove, da pješače po žestokom suncu ili po kiši i snijegu. Da kopaju 12 sati dnevno bez hrane. Nego samo da ne održavaju socijalne kontakte. Da budu disciplinirani.

Bezbolno je, bezbolnije nego ići kod zubara ili prilikom kakvog drugog dijagnostičkog postupka. Čovjek treba naučiti i da bude sam sa sobom.

Većina ljudi se uvijek žalila, ufff, što ne bih danas na posao/školu ili gdje već, da mi je biti kući, čitati, spavati. Istina, nisu to praznici, okolnosti su izvanredne, ali prilika je to i za druženje s ukućanima. Kao i za biti sami. Za nešto posve novo, a u biti tako prirodno.

Čovjeku ne treba puno za biti sretan, a u ovim teškim trenutcima lista prioriteta se uvelike mijenja. Samo da sve to prođe, pa ćemo, i s tanjim proračunom po malo nekako stati na noge i započeti više ili manje dugotrajan proces oporavka.

Neće sve biti lako i neće to biti preko noći, to je ujedno i lekcija poniznosti, to pokazuje da čovjek nije superčovjek, a virus diktira pravila. Do kada?