COVID-19 u službi mirovinskih fondova

PIŠE MIRJAN RIMANIĆ

Krizne situacije, poput ove pandemije zaraze koronavirusom, u ljudima pobuđuju različite osjećaje, od empatije, altruizma ili milosrđa pa do onih posve suprotnih. Među brojim vijestima koje ovih dana obilaze svijet je i ona kako su liječnici u Švedskoj dobili naputak u kojem stoji da ljudima starijima od 80 godina, kao i mlađima u dobi od 60 do 70 godina, kojima je zatajio neki od organa, ne treba intenzivna liječnička skrb.

Dokument, kažu, treba shvatiti kao potporu odlučivanju liječnicima koji su odgovorni za započinjanje ili prekid intenzivne njege u ovakvoj situaciji kada za druge pacijente može nedostajati respiratora za liječenje onih koji imaju više izgleda za oporavak. Naputak je podijelio struku, dok ga neki u, ovakvoj situaciji smatraju prihvatljivim, drugi smatraju da u određenim slučajevima treba primijeniti manje intenzivne metode liječenja jer svaki pacijent ima pravo na liječničku pomoć bez obzira na životnu dob i zdravstveno stanje.

Pobornici naputka opravdavaju ga ponajprije ekonomskim razlozima jer je liječenje takvih bolesnika skuplje, zato jer zahtijeva više različitih uređaja i specijalista, a smrt je ionako blizu. Tko bi rekao da jedna razvijena Švedska ne može osigurati dovoljno respiratora pogriješio bi, radi se o tomu, kako je jadan švedski liječnik izjavio na TV o skupom liječenju. U jednoj razvijenoj i bogatoj skandinavskoj državi u kojoj se, za razliku od Hrvatske, mnogo izdvaja za znanost, medicinu i obrazovanje na kraju, ne da nema novaca, već ga se ne želi dati za stare i bolesne, govori u najmanju ruku o nakaradnosti sustava. Sustava u kojem je Švedska već odavna, a prema kojem Hrvatska stremi i čezne.

Možda se radi o tehnološki razvijenom sustavu koji se razvio zahvaljujući velikim ulaganjima u znanost, ali s druge strane može se vidjeti da od svega toga koristi ipak imaju samo bogati, oni koji si mogu priuštiti privatne liječnike i bolnice. Ovo se može protumačiti i kao naputak za smanjenje broja umirovljenika, osoba koje više nisu radno sposobne i kao takve nikomu ne trebaju, već predstavljaju trošak za zajednicu.

Neke davne primitivne kulture ritualnim su se egzekucijama rješavale starih i nemoćnih članova zajednice koji nisu bili sposobni brinuti se za sebe i zbog starosti bile na teret zajednici. Nekada se sjekirom po glavi presuđivalo onima koji si nisu mogli priskrbiti kruh, a danas se takvima, zbog uštede u mirovinskom fondu, isključuje respirator. Švedska očito mnogo ulaže u znanosti poput ekonomije, fizike, kemije, astronomije i tomu slično, ali znatno manje u one koji tumače da svatko ima pravo živjeti do prirodne smrti, te da mu je odgovorna zajednica do tada dužna pomoći.