Čekajući loše vijesti

Ilustracija

Strepi li hrvatska politika od rezultata popisa stanovništva, najavljenih za siječanj ove godine? Iako je realno očekivati da će rezultati biti poznati kasnije nego što je to najavio Državni zavod za statistiku jer je trajanje popisa produženo za dvadesetak dana, očito se već danas mnogi pripremaju za loše vijesti. Prva je, svakako, ona da u Hrvatskoj živi manje od magičnih četiri milijuna stanovnika, pa možda i manje od tri milijuna i 800 tisuća, koliko je procjenjivao Eurobarometar. Negativni demografski trendovi – bijela kuga rekli bi u medijima – mogli bi pokazati koliko je opustošena istočna Hrvatska, ali ne samo ona. Pitanje je hoće li i Istarska županija ostati na svojih dvjesta tisuća žitelja, a gradovi i općine na brojkama koje danas pretpostavljamo.

U očekivanju loših vijesti, Vlada je povukla prvi potez da smiri situaciju: ponudila je novac za povratak svima onima koji bi umjesto konobarenja u Stockholmu uzgajali ovce u Lici. Tako barem izgleda ta ponuda jer dvjesto tisuća kuna liječniku specijalistu koji radi u Njemačkoj ili Danskoj nije nešto bi mu promijenilo život, baš kao ni kompjutorašima u Irskoj. U postojećim prilikama ponuda je, doduše, sve što se može dati, pojedine obitelji sigurno će je prihvatiti, ali ne valja se nadati stotinama tisuća povratnika koji bi preokrenuli demografske trendove.

Stoga nije neugodno primijetiti da je brojno iseljavanje, zapravo, rezultat politike Banskih dvora u posljednjih desetak godina, odnosno europska stečevina koju smo dobili udruživanjem s Bruxellesom. Uoči 1. srpnja 2013. godine, dana kada je Hrvatska postala punopravna članica Europske unije, glavna mantra bila je migracije, rad u inozemstvu, školovanje na stranim sveučilištima, te jeftiniji roaming. Raoming u međunarodnom prometu je u međuvremenu ukinut, ali ukinute su i radne dozvole za hrvatske državljane u svim zemljama Unije. Posljednje su to učinile Slovenija i Austrija. Prvih godina građana su ispipavali teren, a potom je jedan iz sela pozvao ostale pa su se Slavonija, Lika i drugi krajevi počeli prazniti.

S druge strane, iako nema istraživanja koja to potvrđuju, mladi već u zadnjim razredima osnovne škole počinju zamišljati i planirati odlazak u inozemstvo. U srednjim školama to je obavezna tema razgovora, dok se traže stipendije za inozemne fakultete. Studenti, ponajviše medicine ili tehničkih znanosti, upisuju tečajeve švedskog da bi se lakše prilagodili poslu (i standardu) koji ih tamo čeka. Vlada ne vidi ono što vide mladi, a to je da njihovi roditelji jedva spajaju plaću s idućom, da su božićni pokloni kupljeni na 12 rata i da najbolje posluju trgovački lanci s diskontnim cijenama hrane.

Hrvatska ne treba strepiti od rezultata popisa, nego od toga što naša snaga nije u našoj omladini.