Beživotni političari i njihove biste

Koji su danas najveći društveni, politički, ekonomski i drugi problemi Hrvatske? Pošast koronavirusa koja oduzima zdravlje, ljude šalje u karantenu i uništava poslove u turizmu, trgovini i industriji? Moguća najezda migranata iz Turske koje grčka vlast jedva zadržava na granicama Europske unije? Neprovođenje obećanih reformi ili korupcija, nepotizam i klijentelizam što su premrežili hrvatsko društvo? Iseljevanje?

Ako se pita „budućeg premijera” Miroslava Škoru, vođu Domovinskog pokreta, glavni problem danas su biste. One s Pantovčaka koje je predsjednik Zoran Milanović tiho uklonio u spremišta jer smatra kako nije ravnatelj muzeja nego šef države. Budućeg „premijera” Škoru ta je informacija potresla više od koronavirusa zbog kojeg je i sam stradao – doduše, financijski, jer mu je otkazan veliki koncert u Zagrebu. Za njega je uklanjanje bisti hrvatskih velikana najvažnije pitanje trenutka, on želi glancati glave kralja Tomislava, Alojzija Stepinca, Stjepana Radića i Franju Tuđmana, pa čak i Josipa Jurja Strossmayera što mu kao zadrtom desničaru nikako ne priliči – i to samo zato jer ih Milanović miče s Pantovčaka.

U glas sa Škorom pjevaju i Milijan Brkić, čija dužnost zamjenika predsjednika HDZ-a završava u nedjelju, te suverenist Hrvoje Zekanović, čije misaone bravure izazivaju čuđenje u zdravorazumskoj javnosti. Brkić također ne vidi koronavirus, migrante i propast ekonomije, karantene i zatvorene granice – njemu je stalo do uglavnom zaboravljenih hrvatskih velikana. U ovom trenutku nema za Brkića većeg problema od bisti koje stoje na hodniku Pantovčaka kao prazni simboli posvemašnjih hrvatskih povijesnih razlika. HDZ-ovom velikašu isti su hrvatski velikan i otac jugoslavenske ideje Strossmayer i proturječni blaženik Stepinac, kojeg papa Franjo ne želi promaknuti u sveca zbog uloge ratnog vikara tzv. NDH, te Franjo Tuđman o kojem povijest još nije rekla svoju posljednju riječ.

Još kameniji politički talent i osjećaj za stanje u zemlji pokazuje Hrvoje Zekanović iz Hrvatskih suverenista koji smatra da je uklanjanje bisti svih velikana njihovo izjednačavanje sa „zločincem Titom” čiju je bistu bez potrebe uklonila Kolinda Grabar-Kitarović. Zekanović „bravurozno” objašnjava kako je isto ono čega nema s onim što je do jučer bilo, pa bilo to i posve nepotrebno kao muzejski eksponati u prostorima živućeg predsjednika Republike.

Zalaganje za biste, a ne za žive ljude – istodobno naglašavajući, poput „premijera” Škore, kako se neće vraćati u povijest – pokazuje što možemo očekivati izaberemo li ih na izborima. Dakle, biste od političara, povijest i njezino izvrtanje i sve druge što je daleko od života i stvarnosti koja nas okružuje.