Bespravna gradnja je lice bespravne države

Zašto bi itko poštivao zakone u zemlji koja ni sama ne poštuje svoje zakone? Jesu li naivne one glave koje disciplinirano žive svoj život smatrajući da je zakon amen za red u svakoj uređenoj državi? Da treba biti i restriktivan i liberalan, ali uvijek u korist i na dobrobit svog naroda?

„Pošten bez ambicija, luzerska tradicija“, otpjevao je još 2007. godine Mile Kekin koji se nakon tolikih godina društvenog angažmana, i to ne samo kroz glazbu, odlučio nedavno ući u političke vode. I nije jedino novo lice na političkoj sceni ovih dana. Zajedno s još pokojim već poznatim licima iz svijeta hrvatske politike, oni glasno zahtijevaju promjene. One promjene koje zazivaju građani, promjene na bolje, u svakom pogledu. Da bi se takav napredak ostvario, nužan je čvrst temelj: pravedniji, učinkovitiji i brži zakonodavni sustav koji mora biti apsolutno stručan i neovisan.

Neovisnost je neophodna u svakom segmentu našeg društva. Jer nažalost, onog trenutka kad su ostvarene stoljetne težnje Hrvata da budu neovisan i samostalan narod, dogodila nam se najveća moguća tragedija. Pojavio se tumor koji je Hrvatsku počeo polako izjedati. To je odurno tkivo nepotizma, klijentelizma, podobnosti i rodjačke povezanosti. U tom tumornom tkivu neovisnost ne postoji. Sve su njegove stanice međusobno povezane uzajamnom koristi, iz čega nerijetko proizlazi izigravanje ili zaobilaženje zakona. Bespravna gradnja jedan je od najboljih primjera za to. Ova previše učestala pojava, koja frustrira mnoge građane, najčešći je primjer loših i nepravednih zakona u našoj državi. I nije točno da se o njoj premalo piše ili priča. Problem je u tome što nitko neće ništa poduzeti jer bi to izazvalo lančanu reakciju i svi bi, da se zakoni doista provode, trebali završiti u zatvoru. Problem je i u tome što dok netko na vrlo odgovornoj poziciji zatvara oči na bespravnu radnju za proviziju od 20 posto, ili drugu vrstu vlastite koristi, država pokazuje da ona ipak provodi zakone. I to nerijetko na običnom, poštenom građaninu kad se „oklizne“.

Državu na koncu čini mnogo tih tumornih stanica za koje smo, eto, konstatirali da su uzrokovale rak. Jer stanice raka su uvijek gladne i neće stati dok ne proždru sve što mogu. Problem bespravne gradnje uopće nije kompleksan. On je sasvim jednostavan i lako ga je suzbiti. U samom startu. Samo kada bi za to bilo političke volje i neovisnosti. Do toga je dugačak put. Ali njime ipak možemo krenuti. Samo kada bismo prestali birati one koji nas konstantno drže u političkom mulju zbog njihove međuovisnosti.