Berini "menjševici" bez političke strasti

Ilustracija

Svakim danom sve je točnija izjava nekadašnjeg hrvatskog premijera i današnjeg zatvorenika dr. Ive Sanadera da oporba "ne zna hoće li piškiti ili kakiti". Drugim riječima, još su za pelene, gdje mogu obaviti što im je volja, pa će se "ćaća" za njih pobrinuti. U svojoj proročanskoj izjavi nekadašnji premijer nije mogao ni naslutiti da se će njegova ocjena najbolje pogoditi raskoljeni SDP koji danas živi na staroj slavi i pokušaju da sanira raspad vlastitog parlamentarnog kluba i odlazak velikog broja članova u nekim županijama. Još manje je mogao pogoditi da će najjači opozicijski klub zastupnika na Markovu trgu imati ražalovani SDP-ovci koje je iz stranke ili izbacio predsjednik Peđa Grbin ili su sami iz nje otišli i prozvali se Klub socijaldemokrata.

A upravo taj Klub socijaldemokrata, koji je oko sebe okupio bivši šef SDP-a Davor Bernardić kao skupinu "menjševika", dok je uz Grbina kao "boljševika" ostao stranački Glavni odbor uz partijsko Predsjedništvo, ne zna je li bi "piškio ili kakio". Iako je poslije unutarstranačkih izbora postalo jasno da se u SDP ne mogu vratiti ni puzajući na koljenima do Grbinove rodne Pule, socijaldemokrati, čiji klub vodi Domagoj Hajduković, ne znaju kuda bi za sobom. Neki od njih osnovali bi novu stranku, drugi bi dočekali mirovinu u Saboru, dok treći valjda čekaju ponudu iz Možemo! ili neke druge propulzivne stranke da pređu u njihove redove.

Davor Bernardić, inicijator cijele te afere, potaknute brigom za izbačene članove koji ionako sjede u saborskim klupama, tvrdi da ne želi biti predsjednik nove socijaldemokratske stranke iako im povremeno padne na pamet da bi je mogli osnovati. U međuvremenu, potencijalni članovi koji im se žele pridružiti po županijama (i koji su uglavnom izgubili na izborima unutar partije) čekaju da vide imaju li Berini "menjševici" glavu, rep i strast za politikom. Ako žele na izbore za tri godine, sada je vrijeme za osnivanje stranke i borbu na terenu. Žele li ipak penziju, neka to jasno kažu jer bi to bilo pošteno prema biračima koji su ih i poslali u Hrvatski sabor, iako razlog tome nije bio da se međusobno svađaju.

Klub socijaldemokrata – kao jedan od dvadesetak saborskih klubova – na političkoj sceni ne znači ništa. Rejting agencije ga ne broje – najveću podršku još uvijek imaju HDZ, Možemo! i SDP – a žele li biti ozbiljni političari moraju osnovati stranku. Nemaju li kandidata za predsjednika između osamnaest zastupnika, neka raspišu javni natječaj za to radno mjesto koje mogu bez problema financirati glavarinom koje im država isplaćuje postanu li stranka.

Klub socijaldemokrata u Hrvatskom saboru dokaz je kako se politika vodi bez strasti. Naravno, ne jedini.