Barijere u glavama

Prije par godina radila sam reportažu sa članovima Društva distrofičara Istre. Pokazivali su mi što im je sve u našem gradu nedostupno. Jedna, pa i najmanja stepenica, za osobe u kolicima nepremostiva je prepreka. Ne mogu samostalno kod frizera, u banke, ambulante, do raznih institucija. Ne mogu stvari o kojima mi, tjelesno zdravi, niti ne razmišljamo, ukoliko i sami nemamo nekog tko je smanjenje tjelesne pokretljivosti.

Godine prolaze, neke stvari su se poboljšale, no neke nisu. U starogradskoj jezgri, kakva je naša, ponekad je teško prostor učiniti pristupačnom svima. Stoga mi je jasno ogorčenje i ljutnja članova Društva osoba s invaliditetom južne Istre kojima je nedostupan ostao novootvoren Verudela art park jer je mjesta i vremena za promišljanje i izvedbu itekako bilo više nego dovoljno.

"Zahvati u prostoru bili su minimalni", pravda se Turistička zajednica Grada Pule ogorčenim Puljanima koji, radi toga što su u invalidskim kolicima ili su smanjene pokretljivosti pa hodaju pomoću hodalica ili štaka, ne mogu razgledati park sa skulpturama. I ne samo oni, park je nedostupan i majkama s kolicima, mada je na otvorenju rečeno da će on biti mjesto za druženje i uživanje u umjetnosti za sve generacije Puljana ali i turista. Za sve - samo dok su zdravi i mladi. Zar se doista u park, koji je koštao vrtoglavih 4,3 milijuna kuna, nije mogla ukomponirati jedna rampa do stepenica i rukohvat pa da on bude dostupan svima?

- Niste puno propustili, dobacio je jedan sugrađanin članovima društva, slušajući o čemu imaju tiskovnu konferenciju. No, ne ulazeći sada u te, umjetničke vode, jasno se mora istaknuti da je ovdje riječ samo o tome da naši sugrađani smanjene pokretljivosti imaju pravo na to da im sve stvari u ovom našem gradu budu jednako dostupne, bile one lijepe ili manje lijepe.

Kako je u jednom komentaru zaključio Mladen Pucarić, nekadašnji dugogodišnji predsjednik ovoga društva, i sam osoba koja se kreće pomoću invalidskih kolica, nakon dugogodišnje borbe na otklanjanju prostornih barijera koju je započeo daleke 1982. godine, shvatio je da problem nije (samo) u arhitektonskim barijerama već u barijerama naših glava.

Mobilnost i pristupačnost osnovni su preduvjeti za ostvarivanje jednakih mogućnosti pa bi bilo vrijeme da svi oni koji projektiraju, a posebice se to odnosi na javne površine s javnim novcem, počnu napokon misliti na sve građane jednako. To im, na kraju krajeva, nalaže i zakon. Da ne pričamo o socijalnoj osjetljivosti i ljudskosti. No, zdrav bolesnome ne vjeruje. Oduvijek je bilo tako, a ta se sintagma pokazala točnom i ovaj put. Nažalost.