Banka, pošta i "medig"

Urbano i ruralno. Grad i selo. Sezona i ono što sezona nije. Tako bismo mogli u najkraćim crtama sažeti neke promjene koje se dešavaju oko nas, a koje najviše pogađaju one starije, nemoćnije, koji žive izvan većih središta.

Zatvaraju se banke, poštanski uredi, ambulante, svake se godine gleda koliko ima upisanih đaka u školama, drže palčevi da se njihov broj ne smanji, te da opstanu barem odgojno-obrazovne ustanove u tim mjestima kao središte "urbanog" života.

Jednom penzioneru, dvojici ili dvama penzioner(im)a, trojici, četvorici neopisivo puno znači baš ta banka, taj poštanski ured, ta ambulanta koja radi makar jednom tjedno sat-dva, ta autobusna linija do svega nekoliko kilometara udaljenog grada/većeg mjesta, koji se čini udaljenijim nego ikada.

Tako blizu, a nikada dalje. Ono što je danas važno je samo kriterij profita, zarade, a to starije i nemoćne ne zanima, jer se nerijetko osjete poput kafkijanskih protagonista, poput taoca birokracija ujedinjene zajedničkim nazivnikom zvanim profit u beskonačnom iščekivanju Godota i boljih vremena.

Ili su pak protagonisti teatra apsurda, gdje se ne vodi računa da su upravo oni najstariji najvjerniji klijenti banaka, pošta, ljekarna, ambulante, da će oni to biti do samoga kraja, a znamo da se ovdje, u regiji u širem smislu, živi sve duže i duže. Neće valjda loš zrak utjecati na skraćivanje životne dobi, pa u svim se vodičima upravo reklamira dobar znak, još bolja hrana i divni ljudi, briga za ljude, gostoljubivost, multi-kulti… Briga za (skoro) sve.

Dakle, da bi taj umirovljenik redovno plaćao račune, a znamo da umirovljenici su uvijek prvi koji plate svaki račun, da nikada ne kasne, da su najrevniji, trebao bi autobusom koji vozi sve rjeđe, ili pak skoro više niti ne vozi, otići do prvog većeg mjesta-grada do banke, pošte, liječnika. Gotovo pa nepostojećim prijevoznim sredstvom.

Moderna sredstva komunikacije, naručivanja, plaćanja, klikanja, lajkanja, šeranja - to i treća dob nerijetko su nespojiva kombinacija, gotovo pa nemoguća misija. Istina, ima i onih koji su se naučili služiti tehnologijom, ali nije to - to.

Nekada se život odvijao izvan velikih mjesta, u ruralnim sredinama, pa onda je, slijedom već dobro poznatih tehnoloških procesa, krenula "invazija" na gradove, da bi potom mnogi "poslušali" Rousseauov imperativ "natrag prirodi". I ruralnom. I onda se ponovno cijela ta priča vrti iznova, ispočetka.

Manja mjesta kao isključivo mjesta za odmor, turizam, vile s bazenima, a ne za život i rad na kampanji?! Na kampanji, a ne "na kampanji". Svih 365 dana uz poštu, banku, ljekarnu, "mediga". Ili ne?