Istrijanski dotepenec, dojdek, prišlek, klatež ča je doša u BeliZagrepgrat, pensan ništo ma ča smo munjeni svi skupa, »ma cosa siamo diventati tutti matti«, su kantali Kvartet Cetra: »jerbo, dok nas baš fest fuka najprije Covid, pa ratovi oko nas (za sad) ja vam velim po pravici: jerbo mi prijatel, uvaženi hrvatski akademik, a neki tam luftiguz, sve lepo objasni: pogleč, neko si je negde to čist namerno zmilsil, ja ti velim: jerbo Sv. Korona je zaštitnica od epidemije, i sad nek mi neko veli da ovaj virus slučajno ima nekakvu krunu!« Ja vam velim, moramo denuncirati denuncijante, nadzirati nadziratelje, rekao bi Duerenmatt. Plus manipuliratti manipulatore.

I pljačkati pljačkaše i lagati lažljivce i smutiti smutljivce. Nema nam druge, jer dojučarašnje grlosječe danas su sjecikese – naravski, u sublimnom, višem interesu. Jer sad vladaju.

Danas i mi kanda pokušavamo virnuti unaprijed, ka onome tko zna kakvome »Nečemu« što ima doći. Ali. Tko probija europske zamagljene obzore za nas danas, kao što su to kanda za cijele epohe pred sobom činili oslobođeni geniji s kraja ottocenta? Zola će 1898. objaviti svoje »J’accuse«, prokazanje prokazivača koje je ujedno predskazanje cijelog pakla novecenta, u kojem će pomahnitali nacionalizmi strovaliti svijet u stratišta, čovjeka svesti na ništicu.

Dakako, i ja danas djelimice osjećam onaj verlenski, proustovski strah od barbara – 2M stižu nezaustavljivo: migranti ljudi i migranti virusi. A onda oćutim ironičnu kavafijevsku nadu u dolazak barbara – koji nikad doći neće, a bili su bar neko rješenje. Doći neće, jer novi eurobarbari smo mi sami, ovdje, ali govorim i o novim »barbarima«, periferijskoj mladeži zapadnih velegradova, koja se na rave-parties ubija ritmom i extasyem iz poljske tranzicijske farmaceutike, a onda i slupa na tangencijalama u očevome »golfu«: mladost ubijena idejno 1968., sada zapuštene nade i plana.

A ona »žuta opasnost« već je tu, sa nama. Kinezi su već vlasnici na tisuća trgovina, restorana, butižina, nekretnina i pokretnina bjelačkoameroeurokršćanskih. U sjevernoj Italiji već je preko deset posto populacije ne-talijanske – na tisuće hrvatskih i srpskih majstora radi po tvornicama, ostarjele Istranke i Riječanke timare još stariju od sebe venetsku aristokraciju, Afrikanci prodaju afričke maske iz Indonezije i prose posvuda: Dakle, i »povijesni barbari« već su tu, u nama!

Europa pokušava protiv njih stvarati sanitarne kordone, Italija plaća Libiji da ih ne prevozi brodovima u Europu, svi plaćamo Sultanu da nam se smiluje ali on hoće biti kao Suljeman Pravedni a ne kao Kemal Ataturk. Što god činili, jedino je tu formula u presahloj euro-demografiji ona još Adenauerova – prihvatiti ih i gledati ih asimilirati, to jest »apsorbirati«, kako je iredentizam zamišljao da će upiti nas…

Zapisao je Oscar Wilde: »Ne bojim se prošlosti, a ljudima što mi govore o njenoj neizmjenjivosti ne vjerujem. Prošlost, sadašnjost i budućnost su jedan trenutak pred Bogom, pred kojim trebamo živjeti«.

Poput Laokona i sinova opleten klupcima guja panplanetarne komunikacije, imajući pritom dokaze zbiljnosti na dohvat ruke; pregršt prženog kikirikija i konzervu hlađenog piva, čovjek kao da više ne želi shvatiti očajnu prazninu svojeg položaja. Suvremene sile moći (politika – Vlast i Crkva - i mediji i novac) sklopile su Vječni pakt i sklapajući korice povijesti među njima sprešale homunculusa u gigantskome »hominariumu« manipulacije i alijenacije, od koje je Bog digao ruke, zaboravljen (i On) i ponižen.

Velika Crkva Moći i Velika Crkva Uma, rekao bi Robert Piersig, sparene u anti-etičkom promiskuitetu. Nova »elita« koja propisuje i sprovodi pravila kolosalne igrarije stupidizacije i bestijalizacije čovjekove.

Civilizacija koju je taj čovjek kroz minule milenije ropski podizao sada mu je oduzela i Vjeru i Nadu, porekla mu je Smisao morala.

On više »neće graditi barikade, više neće kamenjem razbijati vojničke glave«,.. jer su njegov Grad presjekle prostrane površine bulevara »ravne kao strijela, bulevare kojima topovska kugla može proletjeti od jednog do drugog kraja a da ne naiđe na zapreku čvršću od ljudskog mesa i kostiju« (Mark Twain).

I ostavljen tako sam sa sobom i zasut bezbrojem informacija, čovjek polako i tegobno shvaća laž Svekolike Crkve Civilizacije, i uočava vlastitu beznadežnu marginaliziranost u Građanskoj Civilizaciji kojoj prividno pripada, a koja odbija objelodaniti svoje prokletstvo i fatalnu suicidalnost svoga ne-poduzimanja, i »nije li njegova neopredijeljenost najzad postala tragična« (Pier Paolo Pasolini).

Prepušten tako samome sebi i svojim intuitivnim spoznajama, čovjek se laća jedinog mu, zacijelo, dostupnog puta, ulaska u budućnost kroz mračna vrata praprošlosti. On se »auto-atavizira«, on kao da sanja mitski mikropolis usred novodobnih megalopolisa, razuzdanoga i izvan svake kontrole (pa tako i autokontrole), onog Mumfordovog »grada u historiji«.

I čovječanstvo se očevidno trudi da se opet vrati u pelene. »Fundamentalisti, idealisti, moralisti, politički nastrojeni kršćani trude se nenadziranome čovječanstvu ponovo natovariti na pleća nadziranje, a time i neki smisao, jer čovjek je postao cjepidlaka i bez smisla ne može biti zadovoljan, i zato podnosi sve - Osim slobode da zviždi na taj smisao« (Friedrich Duerenmatt).

Naglašavam namjerno Duerenmattovu posljednju rečenicu iz i onako »istrgnutog citata«, jer se u njoj krije bitna potkrepa ovih mojih intuitivnih, prije nego bogznakako domišljenih teza: taj naš Homo novus, Homo universalis, smatram, konačno se dočepao spasonosnog zviždanja na taj smisao u koji ga kao u neku već iskušanu luđačku košulju spasenja moćnici opet hoće ugurati, nuđajući mu na izbor cijelu beskonačnost raznovrsnih i jednako lažno obećavajućih fundamentalizama – u odgovor na bestijalni liberalkapitalizam...

I taj zlosretni čovjek novoga milenijuma već je naćubio usne i okušava, za sada potihi, zvižduk samooslobođenja. Veleumovi mu prijete prstom kaosa i propasti pred nosom, ali on već čuje u ušima simfonični sklad odjeka vlastitog zvižduka i pred očima mu pucaju žuđena polja poricane i blažene ljepote.

Ova nova mladež koja se okuplja oko krijesova po provalijama između nebodera megalopolisa, već predstavlja obrazac tog Homo novusa. Taj novi čovjek, taj novočovjek, shvaća, odnosno, prije će biti prihvaća, upozorenje Henryja Millera: »Ostanite na zemlji, vi, orlovi budućnosti. Nebesa smo istražili i ustanovili da su prazna. A što leži pod zemljom isto je tako prazno, ispunjeno kostima i sjenama. Ostanite na zemlji i plivajte još nekoliko stotina tisuća godina«.

Kroz elektronski kaleidoskop lažnih žreca, pjesnika, vođa, koncerata, utakmica, reklama, spotova, kojima ga nemilosrdno zatupljujemo,.. taj rezignirani čovjek ipak uspijeva razaznati poneku mrvicu spoznaje, u kolosalnom »mondo pasticcionissimmo«, »musakastome« svijetu, u kojem je primoran »živjeti«.

Parafrazirajući znamenitu pjesmu s početka 20. stoljeća Konstatinosa Kavafisa »U očekivanju barbara« koja završava očajničkim beznađem »zato jer noć je pala a barbara nema«,.. »bez barbara sada što će s nama biti? ti ljudi, na kraju, bijahu neko rješenje«, J. M. Coetzee pola stoljeća kasnije piše cijeli roman-parafrazu ove jedne jedine pjesme, i na jednom mjestu kaže: »Carevina osuđuje sebe da živi u historiji i snuje zavjere protiv historije. Jedna, jedina misao zaokuplja ogrezli um carevine: kako ne skončati, kako ne umrijeti, kako produljiti svoju eru«,.. i ona »se noću hrani slikama nesreće: razaranjem gradova, silovanjem stanovništva, piramidama kostiju, njivama pustoši«.

Mladi novi čovjek vidi sve to, on doslovno odlazi u podzemlje, nalazi »pra-sebe« klateći se u »besmislenom«, primordijalnom techno-plesu, kanda se vraćajući u placentu, tragajući u tami za novom iskrom svjetlosti koju mu je ta »država kao historija« oduzela. I novi Kavafisov barbarin već je ovdje u nama, on neće doći sa divljih azijskih pustara ili afričkih džungli, on će doći iz podrumskih disco-klubova periferije ravno u srce grada; ali i on je, i sigurno to želi biti, prije svega Homo faber; njegova svemoguća ruka može i želi napraviti sve što i najluđi um domisli.

Strukture civilizacije izjedene iznutra, međutim, zaslijepljeno odbijaju vidjeti nužnost revolucije shvaćene kao neprestana mijena i promjena, kao vrtnja sociesa koja će omogućavati dinamiku, živahnost, povijesne procese.

Sve te strukture sažimaju se u petrificiranoj državi koja je sama po sebi prošlost, sada već zapreka koja ne dopušta prijelaz ka novim društvenim oblicima, mnogima već iskušanim u povijesti, poput medievalnog municipalizma, prednapoleonovskog regionalizma, starogrčkog grada-republike, uostalom... ali sociokracija odbija pokrenuti potragu za novim formulama. Kaže Krleža: »Zamišljajući nešto da je bilo, i kako je bilo, mi veoma često udešavamo sebi sliku o prošlosti (...), to jest mi svijesno ili nesvijesno hoćemo da bi doista tako bilo kako mi hoćemo da je bilo, i to je ono što mi zovemo historijom (...), jer historija kako je mi zamišljamo nije nego jadno ogledalo naših vlastitih briga«.

I tako, ovdje, bavim se dogođenom i nedogođenom poviješću moga zavičaja, Istre, jednostavno zato što je to sav moj svijet, a onda dakako da u njemu vidim umbiclicum Europae, pretenciozno, naravno (baš me briga ?!), jer osim svega i Istra je, kao što reče južnotirolski pjesnik: NIEMANSLAND, ničija zemlja, ili bi to svakako željela biti, jer Istra jest ogledni geosocijalni uzorak Europe, najprije zato što se ovdje prepliću tri generalne megaetničke struje, a onda i više još zato što smatram, da je Istra danas jedan od socijalno najzdravijih ambijenata Europe uopće, ambijenta izraslog iz krvavih iskustava 20. stoljeća, te »banalne« činjenice da na ovom prostoru relativno velik krug ljudi (sve do konobara i recepcionera) osim domaćih jezika (hrvatskog i talijanskog, to jest slovenskog i talijanskog) znade bar još engleski i njemački, a i francuski i ruski jezik.

I samim time posjeduje daljnje preduvjete za procese »istrijanizacije Europe«; a to što naši susjedi ne poznaju naše jezike - tim gore po naše susjede, neka počnu učiti, kao što su jeansinari sa Juga Italije (uz očaj »povijesnih« Tršćana) upisivali mlade trgovačke pomoćnike na tečajeve slavenskih jezika: ali to je bilo u doba jugoslavenskih mega-shopinga u Trstu sedamdesetih godina minulog stoljeća, a sada je sve to samo prošlost, Trst je opet osiromašio, kao i mi njegovi susjedi - TUTTI IN EUROPA!

Skupina okupljena pod nazivom Labin Art-express doslovno se spušta pod zemlju, gradeći virtualno ali i stvarno Grad pod zemljom, Utopija njihova vidi se postvarenom u podzemnome gradu, gdje će se spustiti njihov »HERO IN XXI«, novi »špiljski čovjek« 21. stoljeća, u oknima zatvorenoga ugljenokopa - tragajući za svojim horizontima po pustim rudničkim horizontima (ne zaslužuje li priznanje čovjek koji je vodoravne rudarske kopove nazvao »Horizonti!), a Istarska županija podupire ideju, koja uključuje i turističke posjete.

Isto tako, mladi Riječani okupljeni oko underground kluba »Jan Palach«, organziraju se u multimedijalni centar nuđajući Hrvatskoj i Europi vlastiti projekt Utopije, sjedište internacionalne alternativne kulture i umjetnosti na nedalekom Golom otoku, strašnome mjestu povijesti, na kojem je 1948, poslije raskida sa Staljinom i staljinizmom, Tito osnovao logor za jugoslavenske staljiniste, ili sumnjivce, logor besprimjerne surovosti, ne sa primarnim ciljem odstranjivanja iz društva asocijalnih, ne kao nacistički za rasisitičko čišćenje i masovna pogubljenja, ne kao staljinistički za »vjersku« izolaciju u svrhu divinizacije jednog čovjeka, uz paklenski rad u polarnom krugu koji ubija i gore od stražara, nego sa nakanom »preoblikovanja duša« sa dijaboličnim sistemom gdje logoraši logoraše preodgajaju, denunciraju, maltretiraju, ubijaju…

Dakako, u tom relativno očuvanom Gradu na Otoku (koji može okupiti i pet tisuća ljudi, a sadrži i kazalište, kino, sportske objekte, radionice i dvije tvornice...) što su ga u kamenu sazidali sami logoraši, u središtu bi bio Muzej, Bezbožnički Hram Historije, a uokolo umjetničke kolonije, dječja odmarališta: turistička atrakcija par exelence.

Povijesne su se okolnosti i njihovi protagonisti, uzgred, uostalom, potrudili za jedinstveni povijesno-turistički »paket arrangement«, jer na ovome dijelu Jadrana postoji cijeli »Logorski arhipelag«; na obližnjim je otocima, pol sata do sat ugodne vožnje brodom, u Drugom svjetskom ratu bilo još logora, na obližnjem otoku Rabu talijanski logor ponajviše za slovenske, kao i hrvatske partizane, na otoku Pagu NDH osniva logor sa posebnim odjelima za Srbe i Hrvate, te Rome, a na otoku Molatu bio je talijanski logor za hrvatske civile. Kao što je Austrougarska imala logor za slavenske buntovnike do 1918. na otoku Sveti Grgur blizu Pule...

Nije tu posrijedi, dakle, tek secesionizam, narušavanje državnih poredaka, nego i svijest te iste Nove Europe da je Država kao takva, država-nacija napose, najsnažnija prepreka europskim integracijama.

Posrijedi je, medjutim, jako dug put, etatizam i nacionalizam, baš zbog latentne ugroženosti europske države kao takve, danas su življi i žilaviji nego ikada, i regionalizam kao kontinentalna pojava zapravo je već »morto e sepolto«. Naprasita nacional-etatistička shizofrenija »nenadano« se bila pokazala devedesetih godina na Balkanu, uostalom: Jugoslavija »nije smjela« 1991. dopustiti isticanje slovenske nacionalne zastave umjesto jugoslavenske na zapadnim granicama, i – krenuli su tenkovi! Naravno, isto se besprizivno razračunava Španjolska sa Baskima ili Francuska sa Korzikancima! Sve da, samo secesionizam ne! A zašto ne?

Jer to slabi nacionalni integritet države-nacije! So fukcin’ what? Pa zar nije upravo slabljenje nacional-integriteta temelj stvaranja paneuropskog integriteta?!

Ali baš ta birokratsko-centralistička ustrajnost Države dovodi do populističkih distorzija regionalističke ideje, poput Padanije i njenih neo-langobardaskih mitova, ili baskijskog i korzikanskog bombaškog regionalizma; ili pak flamanskog nacional-populizma u Belgiji.

Ujedno, padanski precedense (kao i prevladjujući i vladajući nacional-regionalizam u Koruškoj ili Friuli-Venezia Giulia - koji se uzajamno jako dobro razumiju, naravno, zbog »close encounters« sa »slavenskom barbarijom«) ugrožava samu regionalističku ideju a država-nacija sladostrasno trlja ruke.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast