Piše Milan Rakovac
"Naši buorci, uoni i mlaji antifašisti u četrtak osamnajstega gredu svi na Križnjka"
Milan Rakovac / Joakim Rakovac
Su mi telefonali naši buorci (pur hi je još živih), da uoni i mlaji antifašisti (pur nas je već nego njih) u četrtak osamnajstega gredu svi na Križnjka di su bili našli oca mi Jovakina mrtvega: I tako svako lito...
A ja se 18. siječnja 2024. siden za suoj laptop da za naš Glas posložin par besid... Se domišljan kako bi me utac vrga na ramena, noge ‘kolo vrata, na krkalo, krkuč, krkač, tancajući s namon po hiži i deklamirajući po već boti samo tri beside starega teštamienta:
»ABŠALOME SINE MUOJ, ABŠALOME SINE MUOJ«... Jur ragačić, vajk sprid sebe vidin jedan film: 1954. posmrtni ostaci Joakima Rakovca prenijeti su s groblja u Juralu, iznad Lima, gdje je krišom pokopan nakon pogibije, i polegnuti u grobnicu na porečkom trgu Cimare, od tada Trgu Joakima Rakovca. Iznad grobnice, na postolje je postavljen njegov brončani spomenik: rijedak primjer, u Istri jedini, da neki pokojnik počiva na gradskome trgu...
Prethodno, također bizarnost: žalobna povorka prolazila je Joakimovim užim zavičajem, i zastajala gotovo u svakome selu i mjestu, i tu su ponavljane posmrtne ceremonije: Mrgani, Črvari, Selina, Sveti Lovreč, Jurcani, Rahovci, Štifanići, Baderna...
Razmišljam, i danas, o razlozima koji su naše ljude, Joakimove suborce i prijatelje, nagnali na sve to. Razmišljam o legendi zvanoj Joakim Rakovac, ne samo zato što sam njegov sin, nego najprije stoga što sam spisatelj, i što sam s vremenom shvatio da je Joakim Rakovac samim svojim rođenjem bio preodređen za legendu...
Dvije dobre, koliko i tegobne, sjene prate me cijeloga života, bitno na nj utičući: Istra, moj zavičaj iz kojega sam istrgnut još u djetinjstvu, i pokojni otac, bez kojega sam ostao također još kao dijete.
U vrijeme Hrvatskog proljeća, bio sam oficir ratne mornarice, i vojni novinar u Beogradu. Počeo sam pisati pjesme na čakavštini još u zagrebačkoj 3. gimnaziji, nastavio na brodovima ratne mornarice, diplomiravši na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama 1961. godine: »Heimweh, domotožje« (lipa slovienska besida - znači žaliti za domom - domotužje) je bilo neugasivo i nerijetko bolno moje stanje...
Mnogi moji kolege, prijatelji, pitali bi me kako to da dobro znam našu istarsku čakavicu, a od 14. godine živio sam u Zagrebu, Splitu, Beogradu. Priča je jednostavna: još od osnovne škole, pa sve do mature mati bi nas, brata i mene, već prvog dana završetka nastave poslala u Štifaniće kod svojih roditelja, babe Jane (rodjene Banko) i dida Jure Štifanića. I tako smo cijele ljetnje i zimske školske ferije provodili na istarskome selu, i lijepo rasli i srasli sa svojim prirodnim i kulturalnim ambijentom, radeći teške seoske poslove. Ali i beskrajno uživajući u igrama s prijateljima; i još više slušajući našega dida Juru, mudrog, veselog čovjeka, koji bi nam u dugim zimskim večerima neumorno pripovijedao priče i pričice, poslovice i pitalice, ratne priče sa Soče, čitao Kačića, svirao na usnu harmoniku, pjevao »Velebitu« i »Vrbniče nad morem«, ali i »In mezzo el mar«. Njegov pak sin, mamin brat Janko, živeći s nama kao gimnazijalac i kasnije student u Puli i Zagrebu, pobrinuo se za »urbanu nadgradnju«: nalazio nam je knjige koje smo morali čitati, i zatim s njime raspravljati, vodio nas u kino, primorao našu mamu da nam kupi godišnju pretplatu za HNK, što je za tvorničku radnicu bio velik novac!
Tako da sam, uz urođene sklonosti, gotovo morao postati spisatelj, pjesnik, istarski pjesnik, istarski čakavski pjesnik ponajprije. Narečeni HEIMWEH u meni budi čežnju za zavičajem, a osjećaj iskorijenjenja umnožio se otuđenjem moje generacije – bez milosti (i bez osjećaja za kulturu, povijest, tradiciju!) izvrgnute radikalnoj akulturaciji, ponajprije kroz štokavski književni hrvatski standard – kojega nismo znali, a morali smo samo njime komunicirati!
Naš hrvatski čakavski govor bio je jednostavno samopodrazumijevajuće – ukinut! Što tada nismo razumijeli, nasuprotno – mnogi su ga se stidjeli. Groteskna ta situacija nagnala me, intuitivno, da se latim čakavske poezije...
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
