»Iako je malen, Brseč ima dosta zapanjujuće zavojiith ulica, sićušan zvonik, urednu crkvicu - u kojoj je u svakom kutu stajao dječji lijes okružen zapaljenim svijećama kad smo bili tamo - i brojne ljubazne i lijepe mještanke... Mošćenice su bile i ostale rimske; crno odjevene Hrvatice koje peru svoje rublje u zajedničkoj praonici kao da svojom crninom predstavljju tišinu, a svojim godinama tradiciju iz davnina, pisao je Aldiss 1964. godine

Četrdesetak godina kasnije, eto, objavili Aldissov putopis po Jugoslaviji – po Južnoj Slaviji. Zanimljivo štivo, poučno štivo, još bi nam poučnije, možda, poslužilo da smo ga preveli i objavili, recimo, 1971. u Hrvatskom proljeću. Ili 1991. kad je počela jogurt pa balvan revolucija, a kalašnjikovi i VBR-i zatirali Vukovar, Dubrovnik, Zadar...             

Brian Aldiss, »Od Oxforda do Ohrida«, 1964.: »Kad bi se pojavila neka prijetnja – UNUTAR (naglasio M. R.) ili izvan zemlje – mislim da bi se Srbi i Crnogorci, a i ostali Jugoslaveni, povukli u svoja surova brda«, tako piše Brian W. Aldiss jedan od ponajboljih SF pisaca svijeta, ne bez divljenja ustvrđujući kako »muževan duh još uvijek počiva pod sjajem sunca«, i to ne samo po tim »surovim brdima«, nego i duž dalmatinske obale.

U toj muževnosti i nesavladivom junaštvu odgajane su generacije, moj naraštaj napose: djeca koja smo od 1945. stalno slušala i čitala o junaštvu očeva, o budnosti pred vanjskim i unutarnjim neprijateljem koji stalno vreba!

Ali, dovraga, 1964. nema prijetnji, nema više, ergo – nema još! - sretnici već voze »fiću« i useljuju u nove stanove, Informbiro je ad acta i Hruščov nam dolazi na pokajajnje, još su četiri godine do Praškog i još sedam do Hrvatskog proljeća i šesnaest do Titove smrti, i dvadesetsedam do rasturanja, a taj engleski pisac, doduše i sam malko utemeljen u doskočici budalaste antroplogije Ottocenta o balkanskom »plemenitom divljaku«, kanda prognozira »prijetnje unutar zemlje« koje će 1991. nagnati »Srbe i Crnogorce, a i ostale Jugoslavene« u »surova brda«, dakako, napojene vlastitim »muževnim duhom«.

Čitam danas opet ovaj putopis kao da listam, recimo, dnevnike kapetana Jamesa Cooka, ili još prije Hadrijanove memoare: kao literarnu arheologiju, zacijelo i zato što Aldiss putuje i po mojim vlastitim mentalnim, i još prije emotivnim naplavinama. Ujedno bijesan baš zato što i sam znam kako su lucidne bile prosudbe tog dobrohotnog putnika.

Ali, Aldiss ujedno ironično opaža lakoumnu tu muževnost na prvomajskoj vojnoj paradi u Beogradu »koju smo si pokušali dočarati uzbudljivijom nego što je, praveći se kako tenkovi i kamioni puni vojnika s plinskim maskama kreću u invaziju Albanije ili ponovo zauzeti Trst«. Ili ljudi u duhanskom dimu i sveopćoj pjesmi beogradske gostione; »u cijelom je tom prizoru bio prepoznatljiv štih niže klase viktorijanske Engleske; i ovdje se radilo o istom gradskom stanovništvu koje još uvijek nije bilo urbanizirano (...) ovdje si bliže homerskim zemljama i tradicijama, gdje bardovi recitiraju poetične sage o narodnoj povijesti (...) no, kako pop zamjenjuje narodnu glazbu, tako i nogomet zamjenjuje kolo...«

»Prešavši Dravu stiže se u Osijek, u pokrajini Slavoniji. Ali nije važno je li Slavonija ili Baranja - ovo je Hrvatska, zemlja Hrvata... Zagreb je očito grad koji je nekoć pripadao Europi. Vrijeme - snažnije od ikoje granice - kao da je zamrznulo njegovu živost... Upoznali smo Irca kojem se Zagreb jako svidio, a možda ima i povijesnih sličnosti između Zagreba i Dublina, budući da oba grada gledaju s ruba prema Europi.

Njegovi su ljudi pametni i ljubazni, no presvijesni jugoslavenskih manjaka... Hrvatska je, kažu, nekoć bila katoličkija od Francuske i Italije, a vjera je i danas jaka... Nakon rata stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. No hrvatski će vam udžbenici reći kako se radilo samo o uvećanom srpskom kraljevstvu kojim je vladao srpski kralj Petar I. Hrvatska se patnja nastavila i sad su njihovi jadi usmjereni prema istoku i Srbima. Srbi su se smatrali osloboditeljima i vođama Južnih Slavena; Hrvati su ih smatrali neciviliziranima...«

Bosna: »No ni prorok ne može baš svaki put pobijediti. Zaboravio je u svojim svetim pismima spomenuti rakiju, tako da se pije puno rakije. Nedaleko sajmišta stoji ljupka stara džamija Ferhada-paše iz šesnaestog stoljeća. Turci su zarobili sina austrijskog generala Auersperga i tražili za njega otkupninu, što je donijelo dovoljno dukata za izgradnju džamije...«

»đerđef vezla

Adem kada

mlada nevjesta

sav je đerđef

pokapala rosnim suzama

nema načina da se ovo prevede na drugi jezik, a da se stvori jednak učinak...

Mostar je nezaboravan. To je grad mira i napetosti. Napetost je rezultat njegovog zemljopisnog položaja...

A kako da shvatimo ove rijetke natpise?

Ovdje leži Dragac

Kada sam poželio postati

Prestao sam biti

Bogumilstvo je heretičko vjerovanje zasnovano (kao i albigenizam, koji je također bio istrijebljen) na maniheizmu...«

»Makedonci lako zadobe simpatije putnika. Ne samo da su živahni, zgodni i pametni, a njihove zemlje bogate i predivne, već su bili prokleti i više nego dobrom porcijom krvave balkanske loše sreće. Nisu samo Iliri, Grci, Rimljani, Bizantinci, Avari, Bugari, Slaveni, Turci i moderni europski narodi izgradili i opustošili ovu zemlju, a sama se zemlja pridružuje borbi kako bi isprevrnula sve što je preživjelo...«

Vlaška ljubavna pjesma iz Bitole:

»Ajde bre feata doili sna vremu

Un duh sun suflit doili savem

Scafa di moarti doili su bemu...

Hajd’mo djevo, hajd’mo se voljeti

Jedan um, jedna duša jedno drugom biti

Čašu smrti zajedno popiti...«

Crna Gora, Njegošev »Gorski vijenac«: »Gusle sviraju, pleše se kolo. Glavna tema ove poetske drame je pitanje što će biti s Crnogorcima koji su prihvatili islamsku vjeru; budući da se vjera često miješala s narodnošću, muslimani su očito činili neku vrstu pete kolone koja bi mogla pomoći u asimilaciji Crne Gore, kao što su bili asimilirani i drugi narodi. S muslimanima se ne može postići nikakav sporazum; na bojnom polju ih se ubija... Crna Gora je više poput zemlje iz pustolovnog romana: pomalo nestvarna, pomalo proganjana. Dok smo se blatnjavim putem vozili prema Dubrovniku nismo imali pojma kako se brzo vraćamo u suvremeni svijet...«

»I tako je počela priča o jednom od najizvanrednijih svjetskih gradova-država, kojeg je vrijedno proučavati ako ni zbog čega onda zbog toga što gradovi-države, kojih više nema, predstavljaju jedno od boljih ljudskih rješenja života u zajednici...«

»Ništa nije eksluzivnije od Splita. On je presjek u vremenu, otvoren poput kućice za lutke tako da svi mogu jasno vidjeti njegove sve brojnije generacije. A ako želite izvući pouke iz njega, Split jasno pokazuje da je svačiji život improvizacija na temeljima i ruševinama prethodnih generacija...«

Šibenska katedrala: »Najveličanstveniji je dio građevine friz s preko sedamdeset uklesanih glava, koji ukrašava vanjski dio apside; legenda kaže da su ove glave portreti građana koji nisu htjeli sudjelovati u trošku...«

Zadar: »Katedralom nas je provela starica koja je govorila prekrasnim obalnim dijalektom, mješavinom talijanskog i hrvatskog, u kojoj su hrvatske riječi katkad dobivale talijanski nastavak, a talijanske riječi hrvatske prefikse...«

Vrbnik: »Natpis je bio napisan u glagoljici... Zaustavaila se mlada žena i rekla nam da se radi o glagoljici, te nam bez problema pročitala natpis. Rekla nam je da se glagoljica dosta koristila u Vrbniku prije rata, ali da je sada odumirala...«

»U Osoru, prastarom mjestašcu čiji bi svaki kamen mogao ispričati priču o krvoproliću kojeg su počinili Đenovljani, Saraceni, Huni, Mlečani, Uskoci i ostala gospoda, klimavi drveni mostić premošćuje nekoliko metara mora koji spajaju Cres s Lošinjem...«

Velenje: »Lignit se ovdje vadi od početka stoljeća, ali je današnje naselje nastalo 1950. godine... Ručali smo u odličnom restoranu hotela ‘Paka’, na čijoj terasi ljeti stoje šareni suncobrani, te posjetili kazalište, radnički klub i mnogo dućana. Nedostatak crkve bio je primjetan. Nesumnjivo bi se to smatralo mrljom na inače iskričavoj reklami za jugoslavenski način života...«

Brseč »u kojem bih rado živio«: »Iako je malen, Brseč ima dosta zapanjujuće zavojiith ulica, sićušan zvonik, urednu crkvicu - u kojoj je u svakom kutu stajao dječji lijes okružen zapaljenim svijećama kad smo bili tamo - i brojne ljubazne i lijepe mještanke... Mošćenice su bile i ostale rimske; crno odjevene Hrvatice koje peru svoje rublje u zajedničkoj praonici kao da svojom crninom predstavljju tišinu, a svojim godinama tradiciju iz davnina. Tišinu su još više naglašavale povremene eksplozije koje su dopirale s pučine. Na Cresu su radili dinamitom...«

Brian W. Aldiss prodire u dušu ambijenta, živahno i kanda uzgred izdvaja angedotalne bizarnosti, signum povijesti i historičnosti koji nas obilježava, određujući naša agiranja i reagiranja. Poput slike iz neke seoske gostionice u kojoj seljak pokušava prodati živu ovcu: »Cijena nije odgovarala i usred rasprave njezin se povod olakšao na pod...« Ili pak čudnog gospodina u Malom Lošinju koji Aldissu oslikava svijet: « ‘China no good. Rusija i Amerika: one se udruže, zajedno bace bombu na Kinu i -puf, Kine više nema, kaput... Albania no good. Jugoslavija baci bombu na Albaniju, trupe umarširaju i – puf, Albanije više nema, kaput!’

No, radilo se o Bjelorusu koji je živio u izgnanstvu...« Ili pak njegov susret na brodu s bivšim partizanom koji je za rata opsluživao Engleze u bazi na Visu i znao pjesmu iz rata protiv Irske »It’s a long way to Tipeperary«: »Svečano smo stajali na pramcu broda i indiferentnom Kopru otpjevali nekoliko uzbudljivih kitica. Moj se prijatelj iskrcao. Imao je još jedan as u rukavu; dok je prolazio u bujici ljudi nagnuo se i povjerljivo mi šapnuo na uho: »This country no bloody good, mate« - »Ova zemlja ne krvavo dobra, drugar...«

Brian Aldiss, eto, pomni promatrač i bilježnik jednog doba naše povijesti, ispisuje svoje sinteze lakom i iskusnom rukom, za nas, prijevod njegove knjige nije samo pogled u blisku prošlost našu, kako ju vidi jedan naklonjeni nam stranac. Šteta je, zacijelo, naglašavam opet, što ju nismo čitali kada je napisana! Ili barem 1971., ili pak 1991...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast