Godina 2020. bila je teška godina. Sve je počelo s koronom, zatvorili smo se u kuće, nosili dvije maske jednu preko druge, bojali se za živote. Bilo je hladno, sivo i neizvjesno. Samo mjesec dana kasnije u Zagrebu se dogodio i potres. Panika, nespavanje, one iste kuće u kojima smo bili zatvoreni, sad su i same postale opasnost. Nakon nekoliko mjeseci prvi petrinjski potres, a onda onaj najgori, razorni 29. prosinca 2020. Cijela jedna regija je bila gotovo sravnjena sa zemljom. Ljudi u strahu, na hladnoći, bez sigurne budućnosti. Apokalipsa u dolasku.

U međuvremenu, prošle su tri godine, s dva nova rata, ukrajinskim i bliskoistočnim. Mijenjali su se ministri (doduše, premijer je ostajao), a Banija je cijelo vrijeme izgledala isto. Otužno i opustjelo. Besperspektivno.

Sve do prije nekoliko mjeseci, kad je kormilo u ruke uzeo ministar Branko Bačić, i kad su stisli rokovi za trošenje europskog Fonda solidarnosti. U tih šest mjeseci zauvijek su ispražnjena kontejnerska naselja, onaj simbol privremenosti s glasnim klima uređajima koji ljeti niti hlade, kao što niti zimi ne griju. Obitelji s malom djecom napokon dobivaju trajne objekte ili zamjenske montažne kuće. Jučer, na treću godišnjicu potresa, održana je i primopredaja ugovora vlasnicima stanova u četiri nove višestambene zgrade u Petrinji.

Ljudi ulaze u nove i opremljene stanove. Onaj Božić i Nova godina otprije tri godine, i ovo danas, to je nebo i zemlja. Između toga prošle su tri duge godine, tko zna koliko trauma, frustracija i bolesti su ti ljudi stekli u međuvremenu, koliko su puta bili razočarani, ljuti ili nesretni. Ali ipak vrijeme čini svoje i danas Petrinja i Sisak izgledaju potpuno drugačije nego oko Božića 2020. godine.

Osim stambenih zgrada, većinom su obnovljene i javne zgrade, škole, ceste, lokalna poduzeća. Vlada je osigurala novac za izgradnju 20 višestambenih zgrada na području Sisačko-moslavačke županije, od čega 8 u Petrinji, 7 u Glini te još 5 u Gvozdu, Dvoru i Topuskom. Najavljena je izgradnja još 36 višestambenih zgrada, od toga 20 u Sisku, a početak radova bit će u veljači.

Slično je i u Zagrebu. Ljudi koji su živjeli u hostelima sada su dobili zamjenske stanove, i to samo dok njihove zgrade ne budu do kraja obnovljene, a to bi se trebalo dogoditi do ljeta. Glavni grad je veliko gradilište - nebrojeno je mnogo javnih zgrada u rekonstrukciji, kao i crkava i privatnih objekata. Ne postoji ulica u kojoj nema radova.

Je li trebalo brže? Da. Vjerojatno se sve moglo obaviti i dvostruko brže, da su pravi ljudi bili na pravom mjestu. Ali ni europski novac nije bio na raspolaganju odmah. Procedura za njegovo dobivanje potrajala je oko godinu dana. Zatim su raspisivani natječaji za izvođenje, uz žalbene postupke, što također traje po nekoliko mjeseci. Pa je nedostajalo građevinske operative - uz veliko iseljavanje iz Hrvatske, stalno je nedostajalo radnika. Vlada je, de facto baš zbog građevinskog sektora, maksimalno povisila kvote za useljavanje radnika. U jednom trenutku, početkom 2022. godine, radovi su stajali po gradu i po Baniji jer doslovce nije bilo radnika. Tada su otvoreni kanali za ubrzavanje ulaska stranih radnika u Hrvatsku, pa je proces ponovo krenuo.

Bilo je tu i nesposobnih ministara. Ivan Paladina bio je »čuđenje u svijetu«, nije znao ni što je politika, ni što je ministarstvo, ali je znao voditi svoje biznise. On je naslijedio prvog uhićenog ministra u hrvatskoj političkoj povijesti Darka Horvata. Dakle, bilo je tu i velikih afera. Zadnja je bila ona s Geodetskim fakultetom i ulogom ministrice kulture Ninom Obuljen Koržinek, čemu su mediji posvetili stranice i stranice.

Neke od njih odvela je policija, a neke je premijer smijenio, dok su neki i dalje čvrsto na svojim pozicijama, i ostat će. Proces obnove bio je dakle i dugotrajan i bremenit. Ali, evo, dostižan.

Sad dvije stvari sa sigurnošću znamo: prvo, tema obnove više neće biti uteg za vladajuće i premijera Plenkovića u kampanji koja predstoji. Učinio je od nje ne-temu, što mu je omiljen epilog.

I drugo, neki ljudi na Baniji će ovu Novu godinu dočekati u potpuno novim stanovima, na toplom i na sigurnom. Uzdajući se u ljudsku sposobnost prilagodbe, a i zaborava, nadamo se da će u 2024. ući samo s mišlju iz jedne pjesme - pamtim samo sretne dane.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast