Krajem lipnja 2013. godine trebala je biti okončana agonija riječkog »3. maja« koji je godinama bio opterećen lošim poslovanjem i katastrofalnim upravama koje su gomilale gubitke u poslovanju. Mogli su direktori rasparčavati ono što su generacije stvarale jer u načelu nisu snosili nikakvu odgovornost - kako bi ih politika donijela, tako bi ih i odnijela. I nikome ništa. A riječki škver je tonuo sve dublje. U Rijeci je »3. maj« prvorazredno gospodarsko, političko i simboličko pitanje i te, 2013. godine, kada je na vlasti bila SDP-ova koalicija, trebalo je pronaći model kojim bi se spasio škver. I onda je krajem lipnja 2013. godine val optimizma zapljusnuo riječki navoz. Zvučalo je predobro da bi bili istinito s obzirom na to da je perspektivni i u svakom pogledu hvaljeni pulski škver odlučio dati ruku. Na način da za jednu kunu kupi riječki škver i da onda svojim znanjem pomogne kako bi riječki navoz postao perspektivan zahvaljujući znanju pulskih menadžera za koje se tvrdilo da znaju kako u vrlo nepovoljnim okolnostima učiniti proizvodnju broda profitabilnom.

Toga dana krajem lipnja 2013. godine uz fanfare, pa skoro i vatromet, tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak u ime Vlade RH i predsjednik uprave Uljanika Gianni Rossanda potpisali su u Rijeci ugovor o prodaji riječkog brodogradilišta Uljaniku. Tako je i posljednje državno brodogradilište dobilo novog vlasnika. Potpisivanje se dogodilo u petak, a danas znamo da je to bio crni petak, jedan od najcrnjih u riječkoj brodograđevnoj povijesti. Rezultate tadašnjeg potpisivanja riječki škver osjeća i danas jer svako toliko iz ormara ispadne kakav kostur pa »3. maj« ostaje bez stotina tisuća eura. I malo više od deset godina od potpisa na taj crni petak krenuo je sudski epilog u potpunosti neuspjelog brodograđevnog braka koji se raspao, a posljedice su dramatične za Pulu. Rijeci za sada ne prijeti najcrnji scenarij, ali da je dobro, nije dobro.

Inače, tog crnog petka kada su Vrdoljak i Rossanda potpisali kupoprodajni ugovor za jednu kunu, obećano je da će u sljedećih pet godina Uljanik kao vlastiti doprinos u restrukturiranje uložiti 842 milijuna kuna dok će država u troškovima restrukturiranja sudjelovati s 847 milijuna kuna. Malo više od deset godina nakon crnog petka isti taj Rossanda sa svojim drugarima menadžerima iz Uljanik grupe našao se na optuženičkoj klupi. Da bi ekipa iz Istre zasjela na optuženičku klupu bilo je potrebno više od pet godina od dana kada se hrvatska javnost danima zabavljala privođenjem nekada moćnih ljudi koji su bili simboli uspješnih gospodarstvenika zahvaljujući kojima se razvija i lokalni kraj i država. Prema optužnici 12-orica veličanstvenih koja će sljedećih mjeseci dobro upoznati i hodnike i sudnicu riječkoga suda odgovorna su za gospodarski kriminal težak 120 milijuna eura. Dakle, više od onoga što su tog crnog petka obećali da će tijekom pet godina uložiti u »3. maj«. Ispada da ne samo da nisu ulagali u restrukturiranje već su i na sve načine iz »3. maja« izvlačili što se izvući dalo. I pri tome se godinama kitili epitetima uspješnih brodograđevnih menadžera. Uspješnih menadžera koji su odmah nakon preuzimanja riječkog škvera aktivirali pozajmice u smjeru Rijeka - Pula, a ne obratno.

Budući da sudski spis ima više od 15.000 stranica, jasno je da će se suđenje razvući kao žvakaća guma. Iskustvo nas uči da će doći do zamora materijala vrlo brzo i da će javnost teško moći koncentrirano pratiti što se točno dogodilo. U optimalnoj varijanti do sudskog bi pravorijeka moglo doći do sredine 2025. godine. Ljudi su skloni bez ikakve dvojbe Uljanikove menadžere proglasiti krivim, ali ono što narod misli ne mora potvrditi i sudska presuda. Ne bi bilo prvi put. Treba li podsjećati, recimo na aferu Riječka banka, kada je nakon okončanja suđenja u zraku lebdio osjećaj da pravda nije zadovoljena. Iz iskaza optuženih jasno je da je riječ o ljudima koji su materijalno situirani, a to znači da imaju značajna sredstva za dobre odvjetnike. A dobri odvjetnici sposobni su izokrenuti cijelu optužnicu naopako i dovesti sud u situaciju da pravorijek bude takav da osjećaj kako pravda nije zadovoljena opet lebdi zrakom. Valja se nadati da cijela priča neće završiti po onoj operacija uspjela, a pacijent mrtav. No, ne treba ni taj scenarij isključiti.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast