Bog visoko, a car daleko

Milan Rakovac (Arhiva Novog lista)

Slovenci i Hrvati imaju 1918. u Julijskoj krajini 581 osnovnu školu i 1.350 učitelja; zatim 10 srednjih škola u Gorici, Idriji, Trstu, Pazinu, Voloskom, Kastvu; tri hrvatske i četiri slovenske tiskare; tri hrvatska i jedan slovenski dnevnik, te još 24 tjednika, revije i časopisa; zatim 414 zadruga s više od 100.000 članova; oko 500 kulturnih i sportskih društava...

Međutim, ta međuetnička ravnoteža, postignuta između Romana i Slavena početkom 20. stoljeća, prije svega je ravnoteža između dvaju konačno i potpuno podijeljena entiteta, dva nepomirljiva nacionalna programa. Slaveni 1907. godinu slave tada kao povijesnu pobjedu, kao ostvarenje ciljeva narodnjačkog programa. Romani pak doživljavaju te izbore kao političku katastrofu, iredentisti se odbijaju s njom pomiriti i uzeti narodnjake kao partnera; naravno, jer ciljevi iredente su sjedinjenje s Kraljevinom Italijom, a ciljevi narodnjaka? Jasno, jednom dovršen, proces nacionalne identifikacije Slovenaca i Hrvata implicite sadrži u sebi nastavak tog procesa povezivanjem s matičnim nacijama, implicite, ali ne i eksplicite. Istarski narodnjački pokret jest »austroljupski«, legalistički, lojalistički spram Beča i krune. Kako je pak hrvatska nam matična nacija odgovorila na trijumf narodnjaštva u Istri?

Samo dvije godine prije tog izbornog trijumfa, 1905., u znamenitoj RIJEČKOJ REZOLUCIJI, koja će zajedno sa ZADARSKOM REZOLUCIJOM postati politički temelj nove hrvatske državotvorne ideje, dominantni politički program Jugoslavije - jedva da se i spominje Istra kao hrvatska zemlja. RIJEČKA REZOLUCIJA, valja podsjetiti, jest politički program okupljanja svih Južnih Slavena pod Austrijom, iz nje će se izravno roditi HRVATSKO-SRPSKA KOALICIJA. Ona izravno planira kidanje političkih veza s AUSTRIJOM, kao što izravno podupire mađarski secesionizam »košutovaca«, čime de facto umjesto Beča za gospodara priznaje Peštu.

U Riječkoj rezoluciji izravno se navodi ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a Istra se spominje tek uzgred pri kraju rezolucije: »Naravnim tečajem dogadjaja odrazit će se povoljno svaki napredak naroda u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji takodjer i na odnošaje našega pučanstva, koje živi i u drugim zemljama, posebice u najizloženijem kraju, biva u posestrimi Istri«.

Fantastično! Nevjerojatno! Toliko povijesnog hrvatskog nemara, nehata, neznanja, odustajanja od šestopedeset tisuća Hrvata i Slovenaca!

Ali, budimo precizni, čak i ovo uzgredno spominjanje Istre (kojim se de facto ona isključuje iz hrvatskog nacionalnog programa!!!), zacijelo je bilo tek da bi se nekako umirilo nezadovoljnog MATKA LAGINJU koji sudjeluje u donošenju rezolucije!

Piše svećenik i publicist BOŽO MILANOVIĆ: »hrvatski su političari bili tako zaljubljeni u državno pravo svoje ‘trojedne’ kraljevine,.. da su Istru malne posve puštali s vida... Tako je ‘SIROTICA’ (naglasio M. R.) Istra ostala sama, zapuštena i od države i od svoje braće, prepuštena oholim iredentistima na milost i nemilost. Bog visoko, a car daleko.«