Bila je srijeda, 20. srpanj 1962. godine. Nakon tri godine Uljanikovih neuspjelih kvalifikacija za drugu ligu, tog je dana u Zadru borbu za povijesni iskorak pulskog nogometa igrala škvadra pod imenom Istra. Spoj Pule i Uljanika, simbolika gradske povijesti po mnogim linijama, od kolovoza 1961. okupio je najbolje igrače, struku i ogromnu želju da Pula i Istra postanu dio mape i rute druge savezne lige. Te srijede nešto veći u redu junaka bio je jedan gospodin iz Banjola. Nakon centaršuta Ibriksa i finte Stojanovića, tada 26-godišnji Premate pogodio je mrežu Zadrana. Sve ostalo je povijest. Prvi ulaz u drugu ligu, doček od Barbana do Pule, slavlje na Punti i nošenje igrača na ramenima do Korza, opća veselica građana, uz limenu glazbu, pjesme i osjećaje velikog zajedništva. Pričali su mi svjedoci toga dana i vremena, da je to bio jedan od emotivno najposebnijih dana u gradu. Pričao mi je to, vrlo često i on, Elio Premate. I možda jedan detalj dovoljno govori o njegovom karakteru. Najmanje je spominjao gol. Tek smo nedavno, u jednom od razgovora koje smo morali voditi telefonom, jer Elio već duže nije išao na stadion zbog zdravstvenih razloga, detaljnije tretirali taj trenutak.

- A gle, ča da ti rečen, sjećam se akcije kao jučer, ali sve potom je kao u nekoj magli. Bio sam toliko sretan već kod izjednačenja, ali trebalo se boriti još pola sata. Kad je sudac svirao kraj, ono, nisam zna ko mi glavu nosi, baš ono sreća do maksimuma.

Elio Premate, u istom danu ovog tjedna, u srijedu je sklopio oči, na pragu 87. rođendana. Svi koji smo pratili njegovu karijeru trenera, kada je krajem 1970. okupio i do naslova prvaka regije odveo Uljanik, dobro smo znali koji je to znalac nogometa. I tip od karaktera. Tada je Grad, zbog ograničenih financijskih sredstava, odlučio da neće podržati klub pod patronatom brodogradilišta, jer kao nije imalo smisla, uz Istru imati dva predstavnika u HNL jug. Vodstvo škvera nije htjelo financirati klub u višem rangu. Ispostavilo se krajem iduće sezone (1978/79) da je Istra ostvarila ulaz u drugu ligu nakon famoznih kvalifikacija s BSK-om iz Slavonskog Broda.

Elio Premate bio je jako razočaran, kao i njegovi igrači. Povukao se iz nogometa jer je shvatio da ta ambicija i nema nekog smisla. Fokusirao se na svoju obitelj, suprugu Anđelu, kćer Suzanu i sina Valtera, na radne obveze u brodogradilištu te je uživao u svakodnevici Verude, gdje su stanovali u Viškoj ulici. Ono što je bilo posebno u svim desetljećima koje je nakon toga pratio nogomet, Elio Premate nije bio čangrizav. Imao je razloge da bude kivan na Grad, sportske institucije ili neki treći subjekt koji bi mu opravdao da bude uvijek protiv, kao što to brojni rade. Premate nije bio taj. On je volio Pulu i njene stanovnike, volio je jako nogomet i neovisno o čijoj eri dominantnog kluba u gradu, bio je na stadionu. I u svim ćakulama o igri, akcijama, trenerima, igračima, problemima. Svaki put kada su bile krizne situacije, govorio je da ne može shvatiti kako grad kao Pula nije u stanju napraviti nešto konkretnije za svoj klub. Za sport općenito. I u pravilu je dodavao da ne može prihvatiti tezu da to netko ne želi, jer bi to bilo »strašno«. Elio Premate bio je pozitivan i u kritičkom pristupu nogometnom životu. Iznosio je svoj stav, nudio ideju rješenja, ali nije nametao. Imao je širu sliku analiziranja od onog stereotipnog »kako ovi ništa ne valjaju, ili sve je to niš«. Razumijevao je probleme, shvaćao je limite kluba bez love, trenera u radu s takvim problemima i igračkim nezadovoljstvima, prihvaćao normalnim kivnost navijača i njihov periodični odmak.

Posljednji put je zvao nekoliko dana prije nego je morao u bolnicu. Kao i obično, ponovio je da više ne vidi dobro, »jer mora operirati mrenu, pa ne može čitati«, a onda pitao kakva je situacija u momčadi, kakvi su novi igrači, je li se novi trener snašao. Govorio je da treba vremena za stvoriti momčad, isticao da je bitno da je ovaj »mali« iz Splita, Erceg, ostao, a dopadao mu se i golman Majkić. Hvalio je našu djecu, Lisicu, Perkovića koji su iskoračili, a pitao je kako napreduje mali Barbanac Maurić. Po televiziji, koliko je mogao vidjeti, mu se činilo da i taj mali ima nešto posebno. Ispričavao se svakih pet minuta što smeta, ali ga jednostavno zanima sve što je s Istrom 1961 i zato zove. Pored telefona uvijek se čulo suprugu mu Anđelu koja ga je brižno pazila, a kako bi on naglasio da ona čuje. Spominjanje svojih cura, unuka Noe i Nikoline, izrekao bi posebnim tonom.

Elio Premate posljednji je otišao iz slavne jedanaestorice koja je izgradila početnu trasu route sixty two, 62. godinu u kojoj je pulski nogomet napravio prvi povijesno veliki iskorak. Radošević, Stipčić, Malivuković, Valenčić, Giljanović, Antonelić, Bezjak, Premate, Štemberga (Ibriks), Drosina, Stojanović. Kako precizira kroničar toga doba, Anton Percan, danas su od aktera onog rostera još među nama golman Milan Zagorc i Bepi Mingon. Ta škvadra iz 62’ ima niz okvira koji su zanimljivi i u današnjem kontekstu. Trener im je Nedoklan bio iz Splita, a igrači s raznih strana, iz Pule, Medulina, Peroja, Labina, Splita, Rijeke, Karlovca, Zagreba, Slovenije, Srbije. U svim razgovorima koje sam imao zadovoljstvo odraditi s više članova te posebne generacije, a koji su bili dostupni, osjetilo se koliko su privrženi toj priči i međusobno jedni drugima. I Puli. Osim emotivnog i masovnog dočeka te tada sasvim drugačijih sadržajnosti života, ponavljali su priču o guštu življenja u gradu, dobroćudnim ljudima, pozitivi unatoč znanim okvirima neimaštine. S tom generacijom je Pula prvi puta osjetila da je »nešto« u nogometu na nivou bivše države. A kada si »nešto« nogometno na nivou države, onda je to bitno glasnija pozicija grada u tom, i svom okruženju.

Šezdeset godina kasnije, u sasvim drugačijim realnostima života, gotovo slični problemi more nogometnu Pulu. I ne samo nogometnu. Nezainteresiranost Grada, i dalje slabiji uvjeti rada, ali ipak, zahvaljujući stranom kapitalu (Španjolska), stabilnost statusa prvoligaša, očiti napredak kluba i omladinske škole, te kontinuitet navijačke podrške, odnosno masovnijeg gledateljstva na »Drosini«. Tih 60 godina od prve trase rute iskoraka pulskog nogometa ipak je donijelo nešto što su ti naši slavni dečki tek sanjarili 1962. godine. Prizore mnoštva djece u zeleno-žutim dresovima na modernoj »Drosini« i njihovo traženje autograma (i) od Istrinih igrača, obilasci vrtića i širenje ideje privrženosti gradskom klubu i njegovim bojama, sve su to oni sastojci koji kroz vrijeme skupno afirmiraju ono što je nešto više od nogometa, a to je osjećaj pripadnosti gradu.

Povijest ovdašnjeg nogometa nije u redu glamura, tradicije i masovnosti nekih drugih hrvatskih klubova. Povijest ovoga grada je sasvim neke druge dinamike, koja je i utjecala da se korijeni pripadnosti i privrženosti teže hvataju nego drugdje. No, nama Puležanima i Puležankama, što nije geografski definirano nego je stanje osjećaja i duha, svi ti naši dečki i cure, kako iz 62. i svih drugih dekada, sportskog i inog dosega, to su ti, naši slavni. Njihove su priče naša prepričavanja, njihovi dočeci su naše legende. Svaki onaj koji te tradicije, odnose, dosege, omalovažavajuće tretira, ne zaslužuje pažnju. Svaki onaj koji samo veliča svoju tradiciju i tako da obezvrjeđuje ovdašnju, ne zaslužuje respekt.

Pula je, na svoju štetu, dopustila da opetovano umanjivanje njenih vrijednosti i povijesnih dosega postane standard doživljaja. Pula je svojim rutama dostigla neke svoje standarde koji su nekima teško shvatljivi, možda i neprihvatljivi. Tako valjda ti dosezi ispadaju nebitni. Pula respektira, ali zbilja nije u redu kad joj to još uzimaju kao odraz slabosti te joj se nameću druge ideje po liniji kako je ionako »mala i nikakva«. Nije ni pristojno kada je netko u kući tretira tako da za njene ljude vrijede jedna, a za druge druga pravila. Kad je tako onda nije čudno da joj »od gore« dodatno pokazuju kako je manje bitna. Istra 1961, koliko god nekome to ne zvuči tako, ipak jest simbolična poveznica neke tradicije, slojevite povijesti i njenih aktera. Pulski prvoligaš u nacionalnim okvirima nije velikan, ali je Puli, ili bi trebalo tako biti, velik faktor kohezije i duha pripadnosti gradskoj ideji i mentalitetu. Istra 1961 u tom smislu, krajnje je vrijeme, treba iskoračiti na planu samopoštovanja, kao prvi korak kako bi jasno i bez kompleksa tražila, u Puli i šire, da je drugi poštuju. I sve one kojima ona nešto znači. A takvih nije malo za grad kao što je Pula i njeno okruženje.

Uz adio velikom gospodinu Eliju Premateu, jednom od takvih koji je u svome doprinosio da Pulu činimo takvom, da poštuje druge, ali ne zaborave osnovno, poštivati sebe i svoje.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast