Dan sjećanja i politički glib

Edi Prodan / Ilustracija (Snimili Mateo Levak Novi list / Emica Elvedji Pixsell)

Postoji u Hrvatskoj jedan soj ljudi, dominantno smješten unutar političkih krugova. mada ima ih nemalo i na drugim prostorima društvenog rada, koji svaku specifičnu situaciju koriste isključivo za animiranje biračkog tijela, za njegovo buđenje i grupiranje.

Iako dakako u javnosti ostavljaju utisak kako se radi o borbi za napredak, za narod, za pozitivan općeljudski stav, istina je na žalost bitno drugačija. Riječ je naime o ljudima koji svijet oko sebe promatraju isključivo spinovsko-pijarovskim očima.

I primitivno i nekulturno

Što je u datom času – neovisno je li riječ o ratu u Ukrajini, Izraelu ili, eto, Danu sjećanja na Vukovar i Škarbrnju – optimalno lanuti kako bi se pobudilo vlastito biračko tijelo. S kime mahati, s čime prijetiti, od koga se distancirati, s kime bi se ili se ne bi išlo u kolonu sjećanja, zbog čega netko ide, a onaj drugi baš ne želi u Vukovar. Nevjerojatno je i to koliko je u tom pogledu nebitna sama pozicija na spektru političkih predznaka, lijevo-desno nigdje moga stana.

Da, naravno da je to i primitivno i necivilizirano i nekulturno i nehumano ali je, kako oni misle, a izbori im to potvrđuju, korisno. Nije njih briga za vukovarske žrtve i njihove obitelji, nije njih briga za sudbinu nestalih ili osjećaje ljudi kolji su prošli uzništvo srbijanskih logora a da nikad do kraja nisu doživjeli satisfakciju tog užasa, ma ni najmanje – samo postoci, glasovi i pozicije moći koje nakon toga dolaze.

Gdje bi nam bio kraj

I zato nema čuđenja kad to čine i žrtvama Vukovara. Nisu one za njih važne, samo su im alat pomoću kojeg ostvaruju vlastitu korist. Jer da im je stalo do Vukovara, uspeli bi se, putem 211 stepenica, do vrha Vukovarskog vodotornja. I pogleda punog suosjećanja ostali nijemi.

Ušli bi u kolonu sjećanja, ne zbog toga što u njoj netko jeste ili nije nego zato što to sami žele. Što time žele poslati poruku kako beskrajno i jedino cijene žrtvu i kako će se svojim budućim djelovanjem učiniti sve da do nje nikad više ne dođe.

Koliko god da smo mali i naizgled beznačajni, upravo smo svi mi, pojedinačno, najvažniji kotačići koji pomiču civilizaciju u željenom, smjeru napretka. Da nam je još eliminirati ove koji je panično žele zadržati u uvijek istom političkom glibu, gdje bi nam bio kraj.