Dovršavam svoje memoare – work in never ending progress – samo ča je tega maša čuda za napisati, povidati i još već za proštiti mrež miljari i miljari stranic ča san hi napisa od prija jušto šezdesiet lit, kad su mi dali prvu nagradu na konkursu za poeziju, časopis »Istarski mozaik« 1963. godine, a u žiriju su bili naš pametni i šrkbni barba Bepo, Josip Percan, i dva hrvatska poetska stupa – Zlatko Tomičić i Zlatko Gorjan. I pak zajno za tin barba Ive Mihovilović je u »Dometima« napisa lip tekst o meni: »Orka pipa, ćo muoj, ma ča tako? Ma alora će biti da pur san kapac pisati, kad te štute glave reču da san?«

I tako sad u »Glasu« objavljujem izvatke iz sjećanja, u prvom redu o ljudima, događajima i knjigama istarskim.

Još 1985. u Trstu je Paolo Parovel objavio knjigu »L’identita cancellata; l’italianizzazione forzata dei cognomi, nomi e toponimi nella ‘Venezia Giulia’ dal 1919 al 1945, con gli elenchi delle province di Trieste, Gorizia, Istria ed i dati dei primi 5.300 decreti«. Knjigu sam preveo (i objavljena je u nas), jer sva je moja publicistička i literarna pažnja već decenijama usmjerena malne isključivo na istarske teme, a posrijedi je bitna knjiga za povijest pograničnih pitanja i međunacionalnih problema na sjevernome Jadranu. Tada sam načuo da je dr. Hrvoje Mezulić objavio poslije rata knjigu na iste teme; talijanske denacionalizacije i asimilacije, ali da se knjiga »zagubila«...

A onda se knjiga-Feniks rodila iz pepela!

Neobična je i čudnovata sudbina knjige »Fašizam krstitelj i palikuća« Hrvoja Mezulića, uglednog istarskog intelektualca, jednog od onih desetaka tisuća prognanih Hrvata i Slovenaca iz »Julijske krajine«. Kako se navodi u uvodu reprinta, »netko« je zaokružio hrvatskim knjižarama 1946. godine, i otkupio cijelu nakladu, koja je zacijelo uništena. Primjer rijedak, ali ne i posve nepoznat, kada je riječ o nepoćudnim knjigama i odnosu moćnika spram njih. Ono što čudi, i što bi vrijedilo para, mara i istrage jednog ozbiljnog povjesničara, i danas, pola stoljeća nakon infamnog čina, jest ustanoviti tko li je, dobijesa, i zašto to učinio?

Jer vratimo li se u to doba (k tome, nakon što smo pročitali ovu knjigu), u kojemu se vodila bespoštedna borba između Jugoslavije i Italije za Istru, prelistamo li nekoliko jakih kao i ponešto nejakih knjiga i knjižica objavljenih na našoj strani na rečene povijesno-pogranične teme, posve je jasno da bi ova knjiga bila poslužila (poput Vivanteovog »Jadranskog iredentizma«, također nikad u nas prevedenog: devedesetih ja prevodim i tu knjigu, i otisnuta je na hrvatskome - 85 godina nakon nastanka!), kao prvorazredni argument pri međunarodnoj arbitraži u Parizu, gdje se baš tada odvijao tegoban i dugotrajan proces sklapanja međunarodnog mirovnog sporazuma između Saveznika u Drugom svjetskom ratu i Italije, tegoban stoga što je u srži problema bila upravo »Julijska Krajina«.

Apsolutno je nezamislivo da je nekakav hipotetični talijanski »James Bond« (ili pak zaneseni patriot - ilegalna grupa?) zapucao po hrvatskim knjižarama, i pokupovao nakladu, da bi našu stranu lišio krunske knjige za proces razgraničenja.

?Nezamislivo je to jednostavno stoga što ni mnogo bezazlenije stvari od kupovanja ili otimanja deset tisuća primjeraka jedne knjige, ni u kom slučaju nisu mogle izbjeći jugoslavenskoj službi sigurnosti; »Šuti, OZNA - dozna«. Jedino je zamislivo da je upravo na našoj strani to učinila ili sama OZNA, po nečijem nevjerojatnom nalogu (jer Jugoslavija se, za razliku od Rapalla 1920., žestoko borila ne samo za Istru, nego je radi Trsta, nesuđene »Sedme republike«, zamalo zaratila s Italijom); ili je posrijedi (logičnija alternativa) da je posrijedi nečija glupost, nemar, previd, »diplomatska mudrost«, birokratski šlamperaj, kao što se ne može posve isključiti niti nečija glupava protuhrvatsko-slovenska ideja i plan (nakon, recimo, Ćosićevih floskula na temu »terre italianissime«). Na sve te mogućnosti, uostalom, upućuje već i sama činjenica da se do današnjega dana nitko od izdavača ili povjesničara nije pozabavio tim problemom; problemom, to jest, paljenja naklade jedne povijesno ključne knjige, prihvatljive i za ondašnji poredak. Uostalom, za istoga je poretka objavljen pretisak knjige Ernesta Radetića »Istra pod Italijom«, knjige autora koji je objavljivao i u doba NDH, pa tako upravo i rečenu knjigu!

No, reprint knjige je tu. Posrijedi je dragocjeni sklop dokumenata i izvornih navoda iz političkih spisa Kraljevine Italije, koji jasnije od ičega svjedoče o njenoj politici u okupiranim krajevima - zatim legalno dopalih Rimu, nakon sporazuma između »naših« dviju kraljevina u Rapallu 1920. godine. Evo autorovih riječi iz uvoda knjige: »Asimilacija u školi i u crkvi, asimilacija putem vojske i importiranih općinskih načelnika, putem premještanja i otpuštanja činovnika, putem procesa, logora i strijeljanja, asimilacija paljenjem narodnih institucija, asimilacija ekonomskim uništavanjem slavenskih privrednika, asimilacija izganjanjem iz države, asimilacija putem unutrašnnje kolonizacije po Istri i putem odašiljanja Istrana u afričke kolonije - ta zlosretna lozinka je fašističkim imperijalistima postala neizbježivim refrenom kao amen u očenašu.

Četrdesetmilijunska snaga jednog naroda stajala je kroz četvrt stoljeća u stalnoj hajci na pol milijuna Hrvata i Slovenaca. Nema naroda na svijetu, koji bi bio fašističku Italiju premašio u mnoštvu mjera, što ih je poduzimala za istrebljenje naroda, kome je obećala, da će upravo »ljubomorno« čuvati njegove posebne institucije i lokalne običaje«...

Od bitne su povijesne vrijednosti, međutim, sljedeće riječi autorove pri kraju istoga uvoda: »Mijenjajući imena zemlji i ljudima, fašistički su vođe svoj i naš narod doveli u nove i sve spletenije, zanimljive ali krvave snošaje. Osvrnut ćemo se usput i na njih, jer je potrebno da se dobro uoče domašaj i opasnost jednog pervertiranog mentaliteta«.

Na ove ću se riječi vratiti, a sada bih jednostavno nanizao ponešto citata iz rečene knjige, stoga što svaki drugi pristup nije adekvatan, kao mahom grube i jednostavne informacije, te koliko lapidarne, toliko ironične opaske samoga autora: Italija će »najprije promijeniti čitavo mjesno nazivlje Julijske Krajine, i to zakonskim dekretom od 28. 03. 1923. broj 800... Ostalo je posao stolara i ‘firmopisaca’. Mjesta i sela, brda i doline potoci i rijeke su nijeme i bespomoćne: one se neće buniti i neće zadati nikakvog posla... Iza toga slijedi dekret o krsnim imenima (31. 12. 1923.)«... S prezimenima je nešto teže, »stoga će brisanje prezimena doći na red nešto kasnije, istom godine 1927.«...

»Dotle će tzv. reforma Gentille u unaprijed predviđenom periodu od 1923. do 1929. korak po korak izbaciti nastavu na hrvatskom jeziku,.. pa kad više nitko ne bude znao ni čitati ni pisati jezikom svojih roditelja, neće nikome trebati ni slavenske štampe. Ova će biti konačno zabranjena 1929.«...

Prefekt Enrico Cavalieri šalje 6. ožujka 1928. u Rim pismo o završetku rada savjetodavne komisije za »svođenje prezimena«, o kojem veli Mezulić: »Što sada ustanovljuje komisija učenjaka i stručnjaka?

a) da je 70 posto tih prezimena bilo samovoljno ‘deformirano’, jasno na slavenski oblik, pa će se stoga za najkraće vrijeme ta prezimena ex officio pretvoriti u talijanska;

b) da je 20 posto prezimena doista stranog porijekla, da dakle nikad nisu bila talijanska. Međutim, nemojte misliti da su to hrvatska imena! Ona su većim dijelom - njemačka.

c) Ipak ima još 10 posto prezimena, koja nikad nisu bila čisto talijanska. Je li možda bar ova jedna desetina prezimena hrvatska? Nije! To su imena venecijanska, furlanska i - dalmatinska!

Komisija ne priznaje da je u Istri naišla i na jedno hrvatsko ili slovensko ime.

Hrvatska se prezimena stavljaju u rubriku »cognomi deformati« i priznaje se da ih ima 70 posto. Boljeg i jačeg priznavanja od strane fašista i ne trebamo«...

Hrvoje Mezulić napisao je knjigu, sačinio prvorazredni povijesni dokument, o kulturocidu kojem su bili izloženi Hrvati i Slovenci pod Italijom. Posebno je važan i njen dio koji se bavi talijanskom okupacijom 1941. godine, hrvatskih krajeva koji do tada nisu bili u sastavu Kraljevine Italije, ali u kojima je smjesta poduzeta ista asimilacijska politika, uz već »znamenito« mijenjanje toponima, imena i prezimena, osobito na otocima Krk i Rab, ali po Sušaku, pa i Gorskom kotaru; navodeći pismo generalnog tajnika za civilne poslove u okupiranim krajevima (prof. Edoardo Susmel), koji piše o planu za utvrđivanje novih državnih granica, te mijenjanju toponima: »Iza toga će se pristupiti davanju talijanskih imena općinama, selima i naseljima dublje u kopnu... sve dotle dok se ne stigne do granica nove pokrajine prema Hrvatskoj i Ljubljanskoj provinciji« (Susmel), - dakle i Karlovac bi imao bio dobiti talijanski naziv... Ovaj posao (o talijanstvu i hrvatstvu istočne obale Jadrana, M. R.) moramo prepustiti djeci i braći mnogobrojnih valjanih Talijana, koje su liktorske sjekire natjerale u jednu zemlju, iz koje se nisu povratili«...

Te, uz istu problematiku: »Što mislite da znači naziv ‘mješoviti’, ‘ibrido’? Znači isto što i hrvatski! Zagriženi istarski fašista reći će ‘allogeno’, ‘straniero’, ‘ibrido’, nonitaliano’, u nevolji će prosiktati i koji ‘slavo’ i svašta drugo, samo mu riječ ‘hrvatska’ ne može priječi ‘ogradu zubnu’!

»Ako je mijenjanje mjesnih imena u Istri godine 1923. bila farsa i komedija nedostojna velikog naroda, mijenjanje imena naseljima u Hrvatskoj godine 1942. bio je suludi ples elegantno uniformiranih divljaka na zgarištima sela, koja su ti isti junaci popalili«...

Vraćam se, naposljetku, Mezulićevoj »lakonskoj« misli o posljedicama takve talijanske politike prema svojim ondašnjim podanicima, Hrvatima i Slovencima, politike koja će direktno utjecati na odnose među susjednim nacijama na Jadranu; najprije kroz Drugi svjetski rat, kada sa naše pobjedničke strane dolazi i do pravedne povijesne kazne, ali i do osvetništva... i sve će to obilježiti, sve do danas, međunacionalne i međudržavne odnose. Dakako, dvije su sukobljene strane kroz noviju povijest gorljivo zastupale svaka svoju Istinu i Pravdu, i mahom su mračne epizode masovnih nasilja i zlodjela pripisivane onoj drugoj strani, i mahom se cijela novija povijest novih strana svijeta i danas »orvelski« kroji i prekraja, njome se manipulira u političke svrhe, i jedini je put izlaska iz tog labirinta poluistina i insinuacija - zajednički utvrđena znanstvena istina, i na temelju nje dosegnuto civilizacijsko, povijesno, kulturno, političko pomirenje, kao preduvjet neizbježnog dobrosusjedstva na Jadranu, ako želimo svi zajedno pripasti i europskoj zajednici koja se upravo stvara...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast