Neki će kazati, čemu tolika naša graja oko Pazina 1943. A mi možemo (moramo!) stalno podsjećati na milenij i pol conquistadorskih nahrupa na Istru: rimskih, bizantskih, mletačkih, austrijskih, francuskih, talijanskih... I zato istarski Slavinci pametimo šetiembar 1943. ONCE AND FOR EVER AND EVER kad smo potle miljar i po lit bili suoji na suojen!

Povijesno pamćenje Istre bilježi svoja čvrsta uporišta; buntovnu glagoljašku vertikalu, hereze, epidemije kuge, kolere, malarije (koje su više puta Istru decimirale), reformaciju, protureformaciju, migracije, conquiste, dominacije; mi nismo morali »trovarsi un altro signore« (Krleža o hrvatskom plemstvu) i signori venivano da soli, a vicenda, gospodari su dolazili sami, jedan za drugim: Rim, Bizant, Venecija, Habsburzi, Napoleon, Italija...

Dvije društvene, političke i ponajviše kutluralne konstante (uzajamno povezane kao historijski kontinuitet), međutim, drže Istru uspravno kroz vrijeme - mletačka convivenza i antifašistička fratelanza. Jer unatoč hrvatskom antimletačkom mitu (Nazor, Krleža) upravo je Serenissima, anticipatorica merkantilističnog liberalizma, ovdje uspostavila i hrvatsku kulturu, od glagoljaša do protestanata, od Hermana Dalmatina do Jure Žakna i Balda Lupetine i Matije Vlačića i Stjepana Konzula Istranina i biskupa Vergerija: talijanska i hrvatska (i slovenska) kultura u Serenissimi traje neutrnuto sve do propasti Republike. Carevine, Napoleonova i Habsburška, i industrijska revolucija i ovamo donose sustave velikih brojki, i stupidni Ottocento razvit će i tu ideju nacije-države, poraznu po nas, jer umjesto convivenze, iredentisti hoće ovdje Italiju. Punto e basta! I potonja conquista 1918. Italiju postavlja kao gospodaricu, koja u Austrijskom primorju (Julijskoj krajini, Venezia Giulia) zavodi smjesta, četiri godine prije dolaska fašista na vlast, rasističku, kolonijalnu politiku u Istri.    

Imao sam sreće upoznati i predstavljati za nas iznimno važnog čovjeka, Talijana, historičara. »Famiglia christiana« pisala je 2004.: »Knjiga ‘I CAMPI DEL DUCE’ želi se suočiti s neriješenim problemima u sjećanju i svijesti Italije… Trebalo bi je unijeti u školsku lektiru.«

Sam autor, Carlo Spartaco Capogreco, na dirljiv se i direktan način i osobno suočava sa »izbrisanom poviješću« u kolektivnoj memoriji Italije. Tako da će osobno naručiti, platiti i postaviti prvu talijansku spomen ploču na Rabu 1998., te dajući svojim sinovima naša imena - Mirko i Ivo!

Italija je internirala nekih 12.000 Slovenaca još 1915., stupanjem u rat. »Italija je i nakon rata internirala slovenske i hrvatske civile, posebno one koje su smatrali simpatizerima nove jugoslavenske države«, piše Capogreco. Već 1926. osnovani su logori, mahom na otocima, Tremiti, Ponza, Ventotene, Ustica, Lipari, Favignana, Pantelleria, Lampedusa, da bi 1940. bilo otvoreno još pedesetak logora, cijeli sustav koncentracijskih, radnih i tranzitnih logora »za Slavene«, i civile, (uz posebnu mrežu vojnih logora za zarobljene vojnike kraljevske jugoslavenske vojske, a zatim i partizane, koju autor ne tretira).

Konc-logori za Južne Slavene bili su: Fertilia, Ruscio, Colfiorito, Tavernelle, Renicci, Cairo Montenotte, Chiesanuova, Monigo, Gonars, Visco, Poggio Terzarmata, Cighino, Gorizzia, Fossalon; te Rijeka, Bakar, Kraljevica, Rab, Molat, Ošljak, Biograd, Murter, Vodice, Zlarin, Divulje, Prevlaka, Mamula…

Jako važna i vrijedna je ova knjiga za Italiju, kao i sveuzev za normalizaciju jadranskih odnosa. Kao i za sve nas, Južne Slavene, napose Slovence i Hrvate, ali i Crnogorce. U nas je objavljeno podosta knjiga ne te teme, ali jako malo talijanskih knjiga – jer ih jako malo ima, pa bi dobro bilo da se u nas prevede i knjiga Allesandre Cerssevani o logoru Gonars...

Prisjećam se dugih razgovora sa Capogrecom u Puli, gdje smo prikazali hrvatski prijevod njegove knjige. Napose me kosnulo to što je sam dao napraviti spomen-ploču za Rab, a i sam morao otići autom s Raba kod istarskog klesara, i donijeti ploču na Rab. »Zašto si dao slavenska imena sinovima, tamo na jugu Italije«, pitam? »Zato da osobno sudjelujem u ispravljanju grijeha historije«, veli.

Danas se pitam hoće li i ovi logori za talijanske državljane, Hrvate i Slovence, naći mjesta u tršćanskom (ezulskom) Muzeju istarske, riječke i dalmatinske civilizacije? I kakva je to jednosmjerna civilizacija, koja prešućuje pola sebe same? I što smo to za nju mi, i kakvi smo to mi, obalni Južni Slaveni?

Jurica Pavičić, pisac i novinar, sučeljava »austrijski« i »mletački« upliv u našim zemljama, ali mi Istrani uglavnom prihvaćamo da smo i Venecijanci i Austrijanci, i to u podjednakoj mjeri i Hrvati i Slovenci i Talijani. Serenissima je napose razvila osjećaj slobodarstva, za razliku od krajeva (Pazinština) pod Austrijom gdje je vladao feudalistički sustav. Da bi poslije pada Serenissime Habsburzi u svom »Austrijskom primorju«, direktno pod krunom, razvili do sada najbolji model interetničke ravnoteže, usred hrvatsko-slovensko-talijanskih rivaliteta i borbi za nacionalnu prevlast.

Hrvati i Slovenci, narodnjaci, klerikalci i liberalci, Borba i Tigr (Trst-Istra-Gorica-Rijeka) teroristi, komunisti, sve se to opire fašističkom kulturocidu, koji će zapaliti Narodni dom u Trstu i Puli, konfinirati viđenije narodnjake u šezdeset pet logora diljem Italije (deset godina prije Hitlerovih konc-logora), ukinuti naše škole i ustanove, zabraniti naš jezik, mijenjati toponime, imena i prezimena: bili smo Židovi koji nisu smjeli biti Židovi, nego silom zakona Arijevci.

Talijani antifašisti jednako su žrtve, prve žrtve fašizma bili su vodnjanski komunisti, odmah poslije dolaska Italije, kao što će se na tisuće istarskih Talijana boriti protiv fašizma. Organizacija UAIS (Unione antifascista italo-slava) i danas može biti pouzdana transeuropska formula.

A ma, ni ča, asocijacije me viežu pak me strah da ću, kako ča ste jur navadni, pacijentani muoji štilci, jopet pojti fondo u digresije. Pak dvi štuorije moran povidati: Kada su naši hitali z pušak po fašišti poli Bankovih duori i Liskuovca, na česti Trst-Pula ča su bili nažgali selajce Pajar, 1920., squadristi su pozapirali sve muške ča su hi ćapali i poveli u Porieč, u pržun, e bevi l’oio de ricino, e daghe manganel po hrptu; »e grida S’ciavo: Eviva Italia fascista!« maltrataju barabu Tuomu Heraka, ma uon pur po suoju –«E VIA ITALIA FASCISTA!«.

Druga pak štuorija je veselija; naš jedan z Pazinštine duodje doma iz zagrebačkega egzila, ubajde parientu, jedan zrman mu da vriću muke, drugi vriću kapuza, trieti šakuc žbulje, četrtega ubliga da mu sve to z vozon povieze na feratu. Najliplji pak je detalj, kada ta cierti si pita siestru, po zagrebački: bogati seka, kak ti je dobra ova rakija, a da mi daš jenu domijanu? Ma brat muoj, kako moreš pitati domijanu kad samo jenu domijanu iman? A uon njuoj: MA KAJ TI ZNAŠ KAJ JE TO ZABADAV!

U dnevnicima koje je pisao Mijo Mirković, IZAGNANIK IZ SVOJE ISTRE, nalazim i njegovo potresno pismo iz 1937. - »Razgovor s mrtvim kumom«, njegovim prijateljem Tonom Bedrinom. Mirković je Hrvat u exodusu, Bedrina je Talijan, obojica su iz Raklja: »Dragi moj kume, ja sam ne znam kako smo se nas dva zbližili. U našem djetinjstvu Ti si išao u Leginu školu, ja u Družbinu, naši su oci bili neprijatelji… Kasnije sam našao Tvoje ime među priložnicima za hrvatsku srednju školu u Puli, još kasnije znao si napamet ono što si pročitao bilo iz Preradovića, ili Nazora ili Domjanića… Ti ležiš tamo u sjeni mendula i smokava,.. A GDJE ĆE BITI NAŠI GROBI«…

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast