U nekim davnim vremenima prijelazni rokovi nogometaša bili su sasvim druge dinamike i pravnih okvira. Počevši od toga da je u bivšoj Jugoslaviji svaki igrač do 28. godine bio primoran igrati saveznu (ili niže) ligu, promjene kluba su se često događale i plijenile pažnju šire nogometne javnosti. Jedan primjer toga mi se posebno urezao u memoriju, a dogodio se 1981. godine. Služio sam vojni rok u Nišu, u vojarni koja je imala 5-6 tisuća vojnika. Na popodnevnom postrojavanju iz snažnog razglasa objavljivali su sportske vijesti, i svi smo pozorno slušali upravo zato što je trajao prijelazni rok. Nekada je to trajalo tjedan dana, nabijeni intenzitet emocija, iščekivanja i očekivanja za navijače. Tog dana se doznala i odluka najtraženijeg igrača toga vremena na prostoru bivše države, fantastičnog Blaža Bake Sliškovića. Za dotadašnjeg fantazistu mostarskog Veleža, koji je zbilja igrao najatraktivniji nogomet jer je bio pun talentiranih igrača, doslovno su se bez rukavica i finoće borili svi klubovi velike četvorke. Činilo se da je favorit Crvena Zvezda, do nje Partizan, iako je Hajduk bio moćan u privlačenju velikih igrača iz cijele Juge. Dinamu se davalo najmanje šansi. »Danas je konačno riješen gordijski čvor. Blaž Slišković je potpisao ugovor za splitski Hajduk….«. U tom trenu eruptirala je galama, na velikom platou razbili su se »redovi postrojavanja«. Neki su skakali od sreće, drugi su negodovali, treći psovali, četvrte priča nije zanimala ali su s pažnjom promatrali sve one koje je ta informacija uzbudila. Komandiri su odgodili desetak minuta postrojavanje i odlazak u menzu, i sami međusobno komentirali i Sliškovićev transfer, ali i neke druge koji su toga dana ostali u sjeni najatraktivnijeg. Blaž Slišković, koji je igrao nogomet nekog drugog rezona u odnosu na druge, dribler, boemčina, senzacionalnih rješenja i slobodnjaka, postao je nedodirljivi ljubimac tribina, o kojem se legende dan danas pričaju sa posebnim poštovanjem. Njegova priča zaslužuje neki svoj posebni prostor.

Raspadom bivše države i posljedično ondašnje savezne lige, od 1990-ih ušli smo u neku drugu eru nogometa u Hrvatskoj, ali i globalno posve drugačijih odnosa. Novac je uvijek bio jedan od temeljnih pokretača, ali je u završnici prošlog, i počecima ovog, stoljeća (1990-2000) njegov značaj postajao prioritet. Dok su materijalne brojke do tada bile posljedica odnosa na terenu i izvan njega, nova era je nametnula drugu paradigmu. Novac je prioritet i uzrok na kojem se razvija nogomet. Dakako, ista stvar vrijedi, u drugačijim okvirima brojki, i za ostale sportove.

U prvoj polovici 1990-ih odlučni vjetar u leđa tom raslojavanju nogometa kakvog smo do tada poznavali, dale su dvije velike promjene. Prvo je 1992. godine UEFA odlučila prihvatiti namete najjačih europskih klubova, koji su žalili što netko od njih, temeljem »lošeg« ždrijeba, u međusobnom ogledu mogu ispasti već u prvom, drugom kolu. Tada nije bilo rejtinga, vrednovanja rezultata, nego što se iz šešira izvuče, biti će tako. UEFA je bila svjesna da atraktivnost lige, a samim time i financijski prihodi, gube ako veliki klubovi rano otpadnu iz euro natjecanja. Tako je, eto, nastala Liga prvaka, gdje oni relativno lako ostvare prolaz barem do proljetnog dijela natjecanja (osmina finala). Što je još važnije, takav sustav je privukao enorman broj sponzora i donijelo je velike prihode, nezamislive u desetljeću prije. Druga velika, epohalna promjena bila je odluka o slobodi cirkuliranja igrača. Kako je Europska Unija svoja radnička »pravila« prenijela i na nogomet, Europski je sud donio povijesnu odluku da se ukida pravo klubova na odštetu za igrača kojem istekne profesionalni ugovor! Presuda Bosman odnosi se na belgijskog igrača koji je tužio bivši klub jer mu nije dopustio ići u drugi dok ne plati odštetu. To je bilo po ondašnjim pravilima, i tako su klubovi apsolutno kontrolirali igrače i diktirali njihovu sudbinu, neovisno o tome da li imaju ugovor, ili im je istekao. Danas to izgleda non sens, ali to je do 1995. godine bilo normalno. Ta je promjena izazvala revoluciju jer klubovi više ne mogu gospodariti igračevim statusom kako njima odgovara, moraju paziti da im ne istekne ugovor, ili da ne uđu u posljednju godinu ugovora bez dogovora o novom. Tada igrači postaju »gospodari« jer mogu ići na kraju godine bez eura odštete, ili prije posljednje sezone za puno manje novca nego što inače vrijede. Ukidanje te institucije odštete umnogome je otežalo naplatu mladih igrača, a klubovi koji su stvarali igrače, s njima osvajali trofeje i potom ih skupo prodavali, izgubili su svoju snagu. U tom smislu je eklatantan primjer Ajax iz Amsterdama, do Bosmanovog slučaja, kluba koji je proizvodio i najviše te najskuplje prodavao ekstra igrače.

Danas je status igrača praktično došao do one faze koju su vidoviti analitičari predviđali još 1995. godine. To je de facto najamni status igrača, koji mogu svake godine mijenjati klub. Mogu imati ugovor na 3-4 godine, ali svake godine oni mogu svojim ponašanjem natjerati klub da ih pusti ako to žele i naplati se kakve takve odštete. Sve je tako po tom pitanju »držanja igrača« postalo jako teško čak i onim klubovima, kao što su milijardama »optočeni« Paris SG, Chelsea, Manchester City, a kamoli onima koji financijski balansiraju a nekad su bili veliki kao Milan, Inter, Juventus, Ajax i slični. Između još kako tako snagom brenda pariraju Real, Barcelona, Arsenal...

Nogomet je danas krajnje komercijaliziran, jer su u njegove tijekove ušli i šeici (države), i američki krupni kapitalisti, i svi oni »igrači« biznisa koji nalaze interes u financijskom kolaču od par tisuća milijardi dolara godišnje, koliko se vrti zbog te loptačke igre. Upravo zato je vrijeme transfera postalo jedno od najznačajnijih poligona nadmudrivanja, ulaganja i izvlačenja ogromnih iznosa, svojevrsno rulet uzbuđenje za bogataše ali i milijune pratitelja klubova. Strast koja prati rekonstrukcije momčadi, kupovanja novih i prodaju svojih igrača, sanjarenja o pojačanjima i jačanjima, iščekivanjima tih predstava na terenu, prinudila je upravljače nogometa da prijelazne rokove produže do maksimalnih granica. Ono što se nekad održavalo jedan, ili maksimum dva tjedna, u lipnju te 7 dana u siječnju, sada je razvučeno na 3 mjeseca (lipanj, srpanj, kolovoz, negdje i dio rujna) ljeti, te na mjesec - mjesec i pol zimi. Tada se službeno trguje igračima, iako je znano da se neslužbeno aktivnosti nagovaranja, pregovaranja, otimanja igrača događaju cijelu godinu. Mercato je postalo »prvenstvo za sebe« koji plijeni ogromno zanimanje i kojeg maksimalno za svoje interese koriste i mediji, i individualni »majstori« koji sve znaju putem twitera. Svi zajedno zapravo privlače publiku da ih prate i konzumiraju svaki informaciju, iako je ogromna prevlast tzv. fejk vijesti. Bitno da se vrte priče, klika, da mašta navijača radi, a za nogometne postulate ćemo već nekako.

Tako je danas i to se više neće promijeniti. Tko radi u nogometu mora se tome prilagoditi i nalaziti svoje mjesto pod suncem. U našoj maloj lokalnoj dimenziji, kroz prvoligašku pulsku priču, od tih početaka promjena 1990-ih, pa do prije koju godinu, Istra - Istra 1961 bili su čisti autsajderi. Bez težine, važnosti i utjecaja, uvijek amaterskih ulaganja i oplođivanja. Činilo se da u Puli, kao jedan od drastičnijih primjera za klubove slične dimenzije u HNL-u, ne može biti drugačije. Nekima se vjerojatno pod tim utjecajima prošlosti čini još i danas da je stanje isto, iako je posljednjih par godina promijenjen taj kurs. Otkako je u Istru 1961 došla baskijska grupacija, nakon tri godine petljanja, arogantnih pristupa i loših realizacija, nakon pandemije kao da su se vlasnici počeli resetirati. Prije dvije godine krenuli su mijenjati pristupe, više vjerovati domaćem kadru. Uz transfere Žikovića te Miereza, osjetili su da tu nisu baš svi »neznalice«. Doveli su trenera Garciju kojem su dopustili kakvu takvu slobodu izbora igre, manje igrača. Lani su doveli Sašu Bjelanovića i dali mu visoki stupanj autonomije u provedbi sportske politike. Prvi plodovi toga su i najbolji rezultat u povijesti prvoligaškog nogometa, posljedični povratak publike (i pozitivne atmosfere) na stadion, a sve garnirano i modernijim selekcijskim pristupima. Između ostalog transferima Perkovića u Dinamo za 2 milijuna eura, a izdanak je škole nogometa, pa transferom Bakrara, koji je doveden za nula eura i prodan u New York za 2 milijuna dolara, plus postotak idućeg transfera. Istra je kroz igru Garcije afirmirala Belju, koji je prodan u Bundes ligu za 6-7 milijuna. Istra je Dinamu razvila Josipa Šutala, koji je došao kao »nobody« a vratio se sposoban da bude standardni u Dinamu i ubrzo u reprezentaciji.

Mnogi se pitaju što će Istra učiniti ovog ljeta i puno je onih koji sumnjaju. Neki i od straha da se ne vrati prijašnje autsajder stanje. No, Bjelanović i Istra, barem za sada, odaju dojam da dobro slažu novu priču. Novi mladi trener koji stremi nogometu kao Garcija. Novi mladi napadač (Nigerijac) koji može biti kao Bakrar. I ovaj posljednji blitzkrieg sportskog direktora, koji je uspio privoljeti U-21 reprezentativca Valinčića, iako je zimus i Rijeka, a sada Hajduk, računala da će doći k njima. Vidjet ćemo na kraju ljeta kakva je Istra, koji su joj dosezi, ali u njoj sada ipak djeluje da se prati korak modernih logika nogometa. Naravno, u dimenziji kojoj Istra pripada.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast