I da stavimo sa strane izbore koji će obilježiti godinu koja je pred nama, a kojoj će prethoditi mjeseci i mjeseci predizbornih kampanja u kojima će političari (i oni koji će to tek postati) koristiti doslovno svaku priliku da se svide narodu, ljudi su previše inertni i poprilično neosviješteni o brojnim temama.

Na izbore se izlazi u već tradicionalno nedovoljnom broju, ali nije stvar u onima koji izlaze, već u onima koji to ne čine. Među razloge onih koji se izlasku na izbore odupiru iz ovog ili onog razloga ubraja se i totalna nezainteresiranost. I to je upravo ono neshvatljivo, jer u demokraciji u kojoj živimo, ili što joj donekle nalikuje, izbori su jedno od prava koje bi trebalo, zaista trebalo, iskoristiti. Štoviše, to pravo moralo bi na neki način prerasti u dužnost.

Razina osviještenosti, ili bolje rečeno, neosviještenosti građana u više je razina vrlo zabrinjavajuća. Razumljivo je da se onoga tko nema djecu ne interesiraju teme iz odgoja ili obrazovanja, ali ga se mogu ticati ako je on, recimo, poduzetnik koji će jednoga dana zaposliti odrasle ljude koji su nekad bili nedovoljno odgojena i obrazovana djeca. Isto tako, zaljubljenika u betonske površine koji preziru vrtlarenje, ne moraju zanimati obradiva zemljišta, ali ih se itekako tiče sve ono što će iz zemlje niknuti, jer jesti moraju.

Neke teme mogu nam na prvi pogled biti zamorne, nezanimljive ili o njima možemo imati neutralan, pa i negativan stav, ali sve su one neizostavni dio zajedničkog društva u kojemu živimo, u potpunosti premreženi njegovim utjecajima, htjeli mi to ili ne. Činjenica je da na većinu tema i stvari u životu uglavnom uopće ne reagiramo dok se ne počnu, direktno ili indirektno, ticati nas samih ili osoba iz našeg neposrednog okruženja. U takve se svakako ubrajaju teme iz aspekta socijale i zdravstva. Dok smo zdravi, boli nas briga za taj dio sustava, a da nas sutra, ne daj Bože, udari neko vozilo ili "strefi herc", promijenili bismo ploču u sekundi.

Neosviještenost nesumnjivo rađa odsutnost empatije i obratno, a nedostatak empatije savršeno je plodno tlo za rast ega. Stoga je logično da ljudi na gomilu pojava odmahuju rukom, okreću glavu na drugu stranu ili ističu bezbroj argumenata kako bi opravdali svoju nezainteresiranost pa i odbojnost i ogromnu odsutnost suosjećanja. Međutim, paradoks leži u tome što ti isti ljudi koji empatiju ne pružaju nikome sami traže u potocima kad njima zatreba. Njihovi problemi tada su najveće tegobe i nevolje koji postoje, koje imaju prioritet u rješavanju, alarmiraju sve one koji su dio njihova svijeta.

Većina ljudi, nažalost, život uzima zdravo za gotovo. Ali, s koje god strane taj život sagledamo, tiče nas se sve, a posebno ono na što možemo i moramo utjecati. Ne bi bilo zgorega sjetiti se toga kad nas počnu sa svih strana vabiti uglavnom pusta i prazna politička obećanja kojima će se svi razmetati u neprobavljivim količinama.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast