Jezične kvazibravure predsjednika Milanovića kojemu su ovog tjedna na redu bili sklekovi, trbušnjaci i zgibovi premijera Plenkovića, trebale bi kao zabavljati narod. I doista, ponekad, kad si čovjek dozvoli koju kilu populizma, nasmijat će se nekim Milanovićevim forama. No, one su po strukturi, sadržaju i nepristojnostima primjerenije komunikaciji nogometnih trenera nižih liga, gdje si protivnici uz aut liniju terena nepisanim narodnim pravilima mogu reći sve što požele, mogu udariti i po majci i ocu, malodobnim i punoljetnim sestrama, ali poslije, kad izgađan jajima, izvižđan i zakataračan mazohistički sudac nakon devedesete minute odsvira kraj, svi zajedno, kao hrpa luđaka koja se dotad tukla i ubijala, vrijeđala i prijetila, popiju pivo općenarodne pomirbe.

Nedjeljno prijepodne završava bez zle krvi. U seoskom nogometnom okruženju ovako je nešto ne samo moguće nego i poželjno. Kad je utakmica, vrijede jedna pravila. Kad utakmica završi, slijede druga. Pritom svatko pazi, i rukovodstva, i treneri i igrači obje strane, da se u uvredama pod utjecajem adrenalina ne prijeđu granice odnosa koji se uvijek mora moći sanirati i dovesti u funkcionalno stanje. Predsjednik Milanović jeftinim pak štosovima pokazuje da nema osjećaj koliko daleko može ići, a da svoj odnos s premijerom zadrži barem na minimumu pristojnosti. On naprosto ne zna da svaka utakmica ima treće poluvrijeme.  

U svom podjebavanju Plenkovića, Milanović premijera, čovjeka s preferiranjem košarke, namjerno, s dozom vječno prisutne provokacije, želi prikazati antitipom ironmana, (nad)čovjeka koji trči, pliva, biciklira, odrađuje suludi broj sklekova, pumpa trbušnjake kao luđak, igra se marincima poput djeteta s malom igračkom, nateže se s girjama koje baca iznad i ispod, lijevo i desno od sebe, te se penje na Sljeme brzinom strelovitog mlađeg Kostelića iz najboljih dana. Zaboravlja pritom Milanović kako Hrvatskoj ne treba premijer vrhunskog torza i jakih aerobno-anaerobnih kapaciteta, nego smiren i mudar političar koji će državu odvesti u zonu stabilnosti i sigurnosti unatoč najvećoj energetskoj krizi posljednjih desetljeća, uvjetovanoj ruskom agresijom na Ukrajinu, ratom gdje Milanović kao predsjednik RH pokazuje nacionalni kompleks manje vrijednosti, misleći da su veličina države i broj njenih stanovnika važniji od principa, pravde i ponosa.

I dok takav Milanović zbraja sklekove, trbušnjake i marince, zgibove i skipove, premijer Plenković i Vlada, s ministrima Butkovićem i Filipovićem, osmislili su i proveli energetsku politiku koja građanima, kroz blokiranu cijenu plina, struje i goriva, osigurava preživljavanje u uvjetima kad neke zemlje EU, poput Belgije, svoje građane bombardiraju računima za struju ne pitajući se mogu li ih i kako će ih platiti. Politika Vlade dovela je do toga da trošak plina za stan u Puli od 75 četvornih metara, kojem je upravo plin glavni energent za kuhanje, grijanje prostora i vode, mjesečno ne prelazi 25 eura. Toliko se, inače, na crno plaća pola kile ubranih šparuga! Mjesečni trošak plina negdje je u razini cijene botiljke osrednje istarske malvazije. Ako ćemo dalje, plin se plaća koliko i deset umjetnih noktiju. Toga, valjda, nema nigdje.

Kad je Putin napao Ukrajinu, dovodeći u pitanje arhitekturu dotadašnjih odnosa među svjetskim silama te ugrožavajući tokove opskrbe energentima, Vlada je brzo reagirala tako da je, među ostalim, teret između regulirane i tržišne cijene, konkretno električne energije, preuzela na sebe opterećujući državna poduzeća, ali i smatrajući važnim da se na taj način ublažuje udar na standard građana. Dok se Vlada i dalje bavi velikim brojkama i traži daljnja rješenja, Milanović zbraja premijerove sklekove i trbušnjake, očito nesvjestan da je građanima mjesečni plin jeftiniji od jedne marende sa šparugama.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast