(Ne)izvjesnost

Vanesa Begić (Snimila Adriana Tošić)

Uvijek kad se dogodi neko zlo krenu humanitarne akcije, pomoć, razne inicijative, svi dijele telefonske brojeve, bankovne podatke za pomoć određenom pojedincu ili obitelji. No, kad prođe malo vremena priča padne u zaborav; početna pomoć je odavno potrošena, a troškovi ostaju. Možda još i viši, a neizvjesnost sve veća. Kada bi postojao model da se uplate odvijaju kroz neko vrijeme, duže vrijeme, a ne svi odjednom, sve bi se moglo bolje odvijati. Možda bi i svima bilo lakše, iako ovisi od situacije do situacije.

Nakon početnih akcija, svi ili skoro svi (svaka čast izuzecima) zaborave na stradale u potresima, požarima, poplavama, bolesne, na one na eksperimentalnim liječenjima; sve traje u početnoj fazi, pa se nerijetko zaboravi. A i eksperimentalna liječenja i terapije koje koštaju neizrecivo puno, ako su eksperimentalna, trebala bi imati drukčiji izvor plaćanja, a ne na teret obitelji oboljelih ili na milost raznih akcija.

Trebale bi postojati neke zaklade, posebna sredstva za takvo nešto, kada je to nešto novo, nešto za što se ne zna kakve će rezultate dati i kakav će ishod imati. To bi, onima koji pristanu na takvo liječenje, trebalo biti upravo iz tih razloga dostupno bez da se doživotno i za tri iduće generacije zadužuju i ovise o tuđoj dobroj volji u teškim vremenima. No, treba istaknuti i pohvaliti sve organizatore akcija koje su pomogle za nečije liječenje, preživljavanje u teškim trenucima i sve donatore, jer učinjene su velike i značajne stvari.

Kad smo kod liječenja, mnogi u teškim trenutcima pribjegavaju i raznim alternativnim oblicima liječenja gdje nerijetko i neke beskrupulozne osobe vide način za laku zaradu te jadni ljudi, na izmaku snaga i svega, daju do posljednjeg centa za izlječenje drage osobe. O raznim alternativnim metodama ovoga puta nećemo, jer mnogi alternativni "izlječitelji" su se pokazali bolji ekonomski i marketinški stručnjaci nego zdravstveni ili (polu)zdravstveni. Poznato je koliko se iskorištavaju ljudi kad su najranjiviji i u najtežim situacijama i kada im najteže ide.

Iako poznata pjesma kaže da "Nije u šoldima sve", izgleda da se sve oko njih vrti, jer, čim netko dobije neke novce, lutriju ili slično, odjednom ima puno prijatelja, rođaka, postaje najbolji kolega, susjed, a kad je netko u nemilosti ili financijskoj poteškoći, onda nerijetko svi bliži i daljnji nestanu. Jednostavno, ispare. Nema para pa ispare, mogla bi glasiti igra riječima.

A za zanimanja vezana uz bolju zaradu, ona uz razne zanate, ne vlada baš neki interes, iako bi svi htjeli do zarade, ali bez da (previše) rade. Bespućima interneta i dalje kruže mejlovi o bogatim dalekim rođacima koji nisu imali nikoga na svijetu i ostavili sve svoje bogatstvo nekome tamo, daleko. I mnogi nasjednu. Nažalost. Ionako je sve oko nas vrlo relativno, a svi smo mi, kako je isticao talijanski književnik Luigi Pirandello o čijemu je životu ovih dana u kinima prikazan film, jedan, nijedan i sto tisuća. A ljudska zbilja je relativna. Kao i sve oko nas.