Hrvatska politička arena, koja povremeno izgleda kao cirkus u kojem su jedino zabranjene divlje životinje, sačinjena je i od mnoštva slabo funkcionalnih stranaka. Riječ je o, prije svega, parlamentarnim strankama koje nemaju vidljivost, čije predstavnike javnost ne poznaje, ili zna samo za jedno političke ime iako je riječ o partijama što postoje godinama, pa i desetljećima.

Jednoliderske stranke ušle su u nacionalni parlament, uglavnom, u raznim koalicijama, neke od njih imaju organizacije i ljude na terenu, no uz njih se lako može vezati krilatica - jedan političar, cijela stranka.

Dva su prikladna primjera koji nam opisuju o čemu govorimo kad govorimo o jednoliderskim strankama.

Prvi je Radnička fronta. Jedina poznata članica te stranke, koja nije i predsjednica jer ta stranka odlučuje kolektivno, jest Katarina Peović, saborska zastupnica čiji je javni rad dobro poznat. Zbog Peović Radnička fronta povremeno ulazi i u "top deset" stranaka što ih pokazuju rejting agencije, odnosno Crodemoskop, Crobarometar ili HRrejting. Ne s visokim postotkom - oko jedan posto - što i nije posve loše za radikalnu ljevicu.

Ali, može li javnost povezati Radničku frontu s nekim drugim političarom ili javnom osobom? Što će biti sa strankom ako Kata Peović "ode na bolovanje"? Poznato je kako su ugledni stranački članovi dr. Mate Kapović, lingvist, ili Krešimir Međeral-Sučević, popularno TV lice kojem čak ni javna televizija ne može zabraniti da se javno bavi politikom između izbornih kampanja. Radničku frontu podržalo je i dosta drugih imena - ali danas ta stranka izgleda kao "one woman band". To ne znači da ne funkcionira, nego da su joj dosezi smanjeni i da nema budućnost na sljedećim parlamentarnim izborima, bez obzira koliko HDZ skrojio izbornih jedinica. Katarina Peović ne može se dijeliti kao ameba, nego stranka treba izbaciti nova imena koja će je zastupati u javnosti.

Slično je i s GLAS-om – tko je tamo osim Anke Mrak-Taritaš? Znamo da postoji stranačka infrastruktura, ali je skromna. A tko je u HSLS-u osim Danijela Hrebaka u Bjelovaru, koji kao zastupnik ima nacionalnu vidljivost i priključak je HDZ-a, te Sandra Jurmana u Kanfanaru koji je postao tradicionalna vrijednost istarske politike?

Drugi primjer koji govori što se događa s jednoliderskim strankama je Hrvatska stranka umirovljenika. HSU je još uvijek - iako nije predsjednik skoro dvije godine vezan uz ime Silvana Hrelje. Hrelja jest zastupnik u Hrvatskom saboru i trenutačno je dio vladajuće većine, no predsjednik stranke zove se Veselko Gabričević. No, nova imena u HSU-u nisu se afirmirala, iako je stranka u vlasti ili blizu nje već 20-ak godina. Neki su zastupnici svojedobno postali žetončići pokojnog Milana Bandića, drugi su odustali, pa danas komercijalne televizije u svojim raskošnim informativnim emisijama i dalje Hrelju potpisuju za predsjednika. Jer je njegovo ime postalo njegova stranka.

Bez problema moglo bi se nabrojati još jednoliderskih stranaka u domaćem političkom cirkusu, no dovoljno je samo na nekoliko primjera upozoriti kako stranka nije jedan čovjek. I da nema izbornog zakona koji će "one (wo)man bandovima" osigurati trajnu gažu na Markovu trgu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast