Nekako istovremeno, iz Zagreba stižu vijesti o povećanju plaća u javnom sektoru i povećanju poreza u privatnom. Nema boljeg primjera da se ilustrira već dobro poznata nejednakost između ove dvije Hrvatske, koja posebno dolazi do izražaja u vrijeme rapidnog rasta cijena kojem svjedočimo.

Nije naravno cilj dijeliti ni svađati ljude, ali je dobro poznato da je zaposlenicima u državnim službama, tvrtkama i ustanovama život prilično lakši. Jer, s jedne strane oni se ne moraju birnuti "ima li za plaće", jer uvijek ima, a s druge im svako toliko stižu povišice i povećanja. Sasvim suprotno od toga, jako puno privatnih tvrtki rukama i nogama bori se za opstanak na tržištu, a o povećanju plaća, usprkos rekordnoj inflaciji, ne mogu ni sanjati.

Javni sektor iza sebe ima brojnost, sindikate i naivnu javnost. Zato je toliko snažan. U njemu su zaposlene stotine tisuća ljudi koje niti jedna Vlada ne smije ignorirati ako želi dobiti sljedeće izbore. Potom su tu Ribić, Stipić i ostali sindikalisti koji iritiraju valjda sve privatne poduzetnike u zemlji, ali svoj posao jako dobro obavljaju. Glasni su, uporni i vrhunski manipuliraju onim dijelom javnosti koji će pustiti suzu čim neki "jadni i potplaćeni" radnici izađu na ulice. To što ti isti "jadni i potplaćeni" radnici često imaju iznadprosječne plaće u zamjenu za ponekad ne pretjerano velik radni angažman (takozvani uhljebi) - to kao da nije bitno.

Licemjerna šutnja

Jer, u ovoj zemlji se smije sve reći i napisati, osim da postoje radnici koji su lijeni i koji ne rade svoj posao, ni količinski ni kvalitetom, onoliko koliko bi trebali i onako kako bi trebali. Tu vlada omerta, sveopća licemjerna šutnja zbog straha od istih onih stotina tisuća javnih djelatnika koji prijete moralnim torpedima. Sve moguće reforme će se napraviti, ali reforma javnih službi na način da konačno postanu fleksibilnije, efikasnije i kvalitetnije - nikad.

U takvoj situaciji najbolji lijek je primjena one stare mudrosti - ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Zato se stotine Hrvata slijevaju u raznorazne javne službe, pa sustav buja kao tijesto. Frapantan je podatak, na primjer, da je posljednjih 20-ak godina Hrvatska izgubila skoro 200.000 učenika, ali je dobila skoro 10.000 nastavnika! Prema najnovijim podacima Eurostata, u našoj zemlji na jednog učitelja dolazi oko 9 učenika, što je debelo ispod EU prosjeka i kristalno jasan pokazatelj nakrcavanja javnih službi do maksimuma. Realno, kao što svatko tko ovdje živi zna, na europskoj razini je samo hrvatsko zdravstvo i ono zaslužuje svaku kunu, a ostali su uglavnom ispod razine. I dokle tako? Do zauvijek, ako treba, jer novac u proračunu će se uvijek naći. Dignut će se kredit ili će se - povećati porez.

Stagnacija i rast

Dakle - ako netko još nije shvatio - najava povećanja poreza na dobit, zbog čega iz Hrvatske udruge poslodavaca već najavljuju stagnaciju plaća, u izravnoj je vezi s povećanjem plaća u javnom sektoru. Ako ćemo stvari pojednostaviti do kraja - do razine karikaturalnosti - te dvije odluke znače da će neki uhljebljeni birokrat izvaditi novac iz džepa radniku privatne tvrtke i staviti ga u svoj.

A stvari treba pojednostaviti do kraja - do razine karikaturalnosti - jer porezni sustav i financiranje države previše su komplicirane teme da bi se prosječan građanin njima bavio. Zato ponovimo još jednom: kad se najavljuju veći porezi i veće plaće u javnom sektoru - to znači da vas kradu a da nemate ni pojma.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast