PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
1001 Nedjelja: Ne može ustati, ako uopće leži, sve i da hoće, ne osjeća ruke, ne osjeća noge, ne osjeća ni među nogama, ne osjeća ništa
Kraj njega čovjek, njegovo lice bez izraza, bez bora, a opet staro djeluje, kao da je ubačeno u perilicu rublja na program s najvišim stupnjevima pa ga centrifuga isušila, ali ne i zgužvala. Otkud on ovdje? I tko je on? Je li ovo njegova kuća, jesu li njegovi zidovi? A sve mu miriše na nešto, ne može se sjetiti na što, nešto poznato, kao da dopire iz djetinjstva. No kad je bilo to djetinjstvo? Je li ga uopće bilo?
Bojan Žižović
Gdje smo ono stali. Dakle, našao se u sobi bez prozora, bijeli zidovi oko njega, ali nekako glatki, kao da su presvučeni tankim staklom, ledom, ali nije hladno, ne može biti led, bit će pleksiglas. A on ne može ustati, ako uopće leži, sve i da hoće, ne osjeća ruke, ne osjeća noge, ne osjeća ni među nogama, ne osjeća ništa. I ne sjeća se ničega. Otkud ja ovdje? I što je to ovdje? Gdje se nalazim? Tko sam? Čija je ovo kuća, čiji zidovi, čija je ovo ružna njuška?
Kraj njega čovjek, njegovo lice bez izraza, bez bora, a opet staro djeluje, kao da je ubačeno u perilicu rublja na program s najvišim stupnjevima pa ga centrifuga isušila, ali ne i zgužvala. Otkud on ovdje? I tko je on? Je li ovo njegova kuća, jesu li njegovi zidovi? A sve mu miriše na nešto, ne može se sjetiti na što, nešto poznato, kao da dopire iz djetinjstva. No kad je bilo to djetinjstvo? Je li ga uopće bilo?
- Vi ste…, započela je ružna njuška.
Ne sviđa mu se početak.
- Ne znam kako da Vam to kažem…, jednoličnim je tonom izgovarala ružna njuška.
Ne sviđa mu se što ovaj ne zna.
- Vi trenutno niste ni tu ni tamo.
A gdje je tu, a gdje tamo? Jer on ne zna ni što je tu ni što je tamo. Ovaj kao da mu čita misli.
- Tu je južnije, tamo je sjevernije, i suprotno. Možda Vam to nije jasno, možda bi Vam bilo razumljivije da kažem da je tu zapadnije, a tamo istočnije, i suprotno, ili da je tu više, a tamo niže, ili da je tu pliće, a tamo dublje, ili da je tu tamnije, a tamo svjetlije, ili da je ovdje ovdje, a tamo tamo, ili da je tamo ovdje, a ovdje tamo…
Gleda tu ružnu njušku i pokušava shvatiti zašto je ružna. Jer pravilan je tu nos, i usne niti punašne niti tanke, obrazi niti blijedi niti odveć crveni, brada niti previše isturena niti uvučena, uši niti klempave, ali niti srasle s glavom, kosa niti rijetka niti gusta, oči niti bježe u stranu niti prodiru u jednu točku… Sve je nekako na mjestu, a opet ružno čeljade. Ne pomaže mu ni glas, niti dubok niti piskutav. I sve što priča razgovijetno je, ali nerazumljivo. Jezik je poznat, kao da je materinji, ali svejedno nerazumljiv, kao da je pisan nekim njemu nepoznatim pismom, a ovaj ga izgovara na njegovom jeziku. Kojem jeziku?
- Vidim da Vam ništa nije jasno.
Napokon je rekao nešto razumljivo. Ali badava što je razumljivo kad nema konteksta. A što je kontekst? Sve mu nešto zvoni, kao da ga netko zove, da mu se obraća iz unutrašnjosti, iz njegove glave, ako je uopće glava, možda je uopće i nema, samo oči, veliko oko, jedno, ili ih ima više, pokušava žmiriti, ali ništa se ne događa, ne može prestati gledati u ružnu njušku, kao da ne postoji ništa drugo osim nje i tih glatkih, zrcalnih zidova. Što li je iza njih?
- Nema ništa ni iza ni ispred, ni nazad ni naprijed, ni gore ni dolje.
Što onda tu radi? Zašto jednostavno ne ode? Je li to zato što ne osjeća ruke, ne osjeća noge, ne osjeća ni među nogama, ne osjeća ništa?
- Nije zbog toga, vjerujte mi. Vi ne možete nigdje, jer nigdje ni ne postoji.
Ali kako vjerovati tako ružnoj njušci?
- Možete i ne morate vjerovati, ja Vam samo pokušavam pomoći.
On mu pomaže, ta ružna njuška? Ne vjeruje on u to. I sada tek primjećuje da ovaj nešto žvače, drobi, kao da mu je koščica zapela u zubima. Pileća? Reklo bi se neka perad, jer perje mu viri iz usta, a ovaj je stalno vraća unutra, naglo udahne i perje samo sklizne u usnu šupljinu, pa izdahne, a perje se opet vrati na usne.
- Idemo ispočetka.
Zašto mu je ta njuška tako ružna? Zašto su zidovi tako glatki? Kako li je uopće dospio tu?
- Nema se tu što posebno objašnjavati, najbolje je da prihvatite stanje stvari.
Ali kakvo je to stanje stvari?
- Zašto stalno pitanja? Prestanite s pitanjima. Prepustite se, bit će Vam bolje.
Čemu da se prepusti? Kome? Ružnoj njušci? Tako bi rado sklopio oko, ili više njih. Umoran je. Ali ništa se ne događa. Samo zidovi koji kao da se tope, a iza neki drugi svijet, neki novi svijet, neki vrli svijet. Jer ne može sve biti unutar ovih zidova, ne mogu svi biti ružna njuška. Mora još nešto postojati osim ovoga. Recimo, žena koja mu maše s druge strane zida. Jel' to ona meni maše? Poznajemo li se? Otkuda se poznajemo? I dalje maše. Pa koliko dugo može mahati? Kako se ne umori? A sve s istom rukom. Nikako da je spusti. Ona druga joj nepomično obješena niz tijelo. On bi joj odmahnuo, ali ne osjeća ruke, ne osjeća noge, ne osjeća ni među nogama, ne osjeća ništa. I ne sjeća se ničega. Samo toga da se našao u sobi bez prozora, bijeli zidovi oko njega, ali nekako glatki, kao da su presvučeni tankim staklom, ledom, ali nije hladno, ne može biti led, bit će pleksiglas.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
