Hrvatsko društvo dramskih umjetnika za ovogodišnji Svjetski dan kazališta, koji pada na jučerašnji dan, uputilo "Hrvatsku poruku". Ugledni hrvatski redatelj Branko Ivanda potpisuje ovogodišnju poruku, u kojoj se dotiče nastajanja predstava, bitnosti teatra u fizičkom i filozofskom prostoru u kojem živimo, uloge glumca i individue, i iskazuje svoju misao o srži kazališta.

- Jesam li ja uljez ili gost? Kako je mene dopala čast da s malo riječi objasnim promjenu vlastitog neupitnog zanosa? Pola stoljeća vagao sam između filma i kazališta, čak planirao pretvarati kazališta u kinematografe, da bih na kraju otkrio očaravajuću tajnu koja je sadržana u jedinstvenom procesu nastajanja kazališne predstave. Kazalište pruža utočište jedinoj umjetnosti bez posrednika. Nema slikarskog platna, nema glazbenog instrumenta, nema kamere, nema cigle i betona. Samo ljudsko tijelo, glas i osobnost glumca.

Mi ostali smo asistenti, psihijatri, pisci, povremeno učitelji i, ne tako rijetko, đaci njegove kreativnosti. A u toj pripremnoj fazi jedne predstave, razvija se embrio zajedničkog stvaralaštva, put prema tragičnom ili komičnom zanosu i ljepoti. Iz ljepote nastaje ljubav, a iz ljubavi strast prema kazališnoj umjetnosti koja nas obuzima zauvijek. Gotovo pola stoljeće star i zaboravljen u prekomorskom političkom egzilu, veliki europski pisac Sandor Marai, prije nego što će uperiti pištolj u svoje srce, pita se: Koja je prava svrha naših života?

Što ti misliš? To je teško pitanje. Vjeruješ li, kao što ja vjerujem, da ono što našemu životu daje smisao jest strast koja u nama gori zauvijek? I ako iskusimo takvu strast, možda nećemo živjeti uzalud?

Te zime, zagrebačkim potresom zatečeni krhkošću i efemernošću ljudske egzistencije, izolirani Coronom, sjedili smo iz večeri u večer, dva mjeseca, u prizemlju napuštene, opasno popucale zgrade Zagreb filma i pripremali kazališnu predstavu. Producentica, redatelj, najprije dvojica pa troje i na kraju četvoro glumaca. Za mnoge je premijera kruna kazališne predstave. Možda su u pravu, postulira redatelj.

Ali danas, kako kaže, ipak vjeruje da je period priprema za stolom ključ kazališnog čina.

- U svakom slučaju, to lutanje kroz labirint teksta na razmeđu osobnog i glumstvenog vrhunac je predpremijernog kazališnog užitka. Dani i sati provedeni u analizi teksta, razgovori o odnosu dramskog i komičnog, u prilagodbi karaktera dramskog lika s osobnošću glumca, o psihološkom, ponekad psihijatrijskom profilu privatne osobe, o piščevoj biografiji i krugu u kojem se kretao.

Povremena razmimoilaženja u tumačenju dijaloških fragmenata, ali koja uvijek dovode do finalnog sklada; ili prividno apsurdnih detalja, recimo o pokretu ruke koja treba oguliti naranču. Pa o politici, o jelu, bolesti, svakodnevnim radostima, o ljepoti. I još mnogo toga što podrazumijeva život obitelji. Pa i privremeni život jedne kazališne obitelji. Prošlih godina brojni časni prethodnici nastojali su definicijom riješiti tajnu kazališne umjetnosti, jer nema umjetničkog djela bez tajne.

Mahom su se posvetili kazališnom prostoru ili izdvojenosti scenskog prostora, vjeri u kazalište, igri (glumac), hrabrosti i istini, uglavnom pitanju što je kazalište? I svi su bili u pravu, ali definicija je ostala tajnom. Zašto? Zato, jer temelj kazališne umjetnosti nije statičan. On je kretivni proces koji prethodi finalnom djelu. On je plod kompleksnog odnosa grupe ostrašćenih ljudi. A strast je više od ljubavi. Strast je zalog bezuvjetne posvećenosti. Ponekad pritajena, skrivena, strast je pogon svake kazališne kreativnosti, smatra Branko Ivanda.

Povezane vijesti

• Svakako ne običan dan u našoj svakodnevnici
• Kazalište kao nepotopiva splav na kojoj možemo preživjeti ovu poplavu beznađa
• SVJETSKI DAN KAZALIŠTA: U petak putem Facebooka "Furbaćona 2"