Država i Danko Končar jedino zajedno mogu spasiti Uljanik

Dokapitalizacija pulskog Uljanika, zajedno s riječkim 3. majem, ponovila je stara pitanja koja se vežu uz svako kapitalno ulaganje, investiciju ili veći biznis u Hrvatskoj. Svaki put kada se pokaže da i u nas - za neke još uvijek neočekivano - djeluju zakoni ponude i potražnje, slobodnog tržišta i liberalnog kapitalizma općenito govoreći - nađe se poveća skupina osporavatelja takve prakse. Dežurni moralisti instantno počnu brinuti za okoliš i radnička prava, za kopno i more te za gradske vizure i prirodne krajobraze. Kritika svega postojećeg ponekad je toliko frenetična da investitori odustanu, jer borba s jurišnicima na vjetrenjače ponekad je previše zamorna.

Ulaganje Danka Končara, krupnog poduzetnika čije se bogatstvo procjenjuje na dvije milijarde dolara, u Uljanik Grupu, također se našlo na meti kritika. One su dvostruke - jedni osporavaju ulaganje u brodogradnju, te tvrde kako Končara ne zanimaju brodovi, iako je sada vlasnik četiri brodogradilišta. Drugi bacaju sumnju na samog Danka Končara i njegov kapital - mediji navode crne mrlje njegova životopisa, istražuju podrijetlo novca i proučavaju njegove političke veze. To su legitimni postupci - javnost ima pravo znati tko investira u tvrtke u koje je godinama ulagan javni novac - ali pri tome bi trebalo pokazati mrvicu dosljednosti i zrnce poštenja.

Todorić, Gucić, Rajić…

Rijetki su, naime, mainstream mediji koji su Miroslava Kutlu, Ivicu Todorića, Luku Rajića ili Josipa Gucića - dok su bili pri punoj snazi - proučavali na takav način. Prije pada Agrokora, u strahu zbog gubitka oglasa, nitko u medijima nije propitivao otkud Todoriću kapital, dvorac, vila kod Opatije i otok na Jadranu. Za Kutlu se još uvijek ne usude napisati koje tvrtke danas vodi u Hrvatskoj. Rajića se analiziralo tek kad je prodao tvrtku jednoj stranoj megakompaniji. Samo su rijetki istraživači propitivali podrijetlo novca tehnomenadžera koji su djelovali u vlasti i vladama, poput Nikice Valentića, čije je veliko poduzetništvo nedavno skončalo u bankrotu.

"Treba vidjeti tko ima kakvu podršku. Dok je Ivica Todorić imao podršku politike, on je uz sve svoje marifetluke i neekonomično ponašanje vozio dalje. Kad je podrška nestala, doživio je grubo prizemljenje", kaže dr. Ljubo Jurčić, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i nekadašnji ministar gospodarstva.

Jurčić dodaje da vlada probleme u brodogradnji želi što prije, poput vrućeg krumpira, predati u druge ruke. Napominje kako je politika do sada podržavala brojne krupne poduzetnike iz vlastitih razloga.

"Takva podrška dolazi iz različitih interesa - oni su politički, radi se o održavanju na vlasti ili odgodi rješavanja problema. Todorić nije jedini. Hrvatska je na svojoj koži osjetila sve probleme koje je ekonomska znanost otkrila od 17. stoljeća naovamo, ali nismo slušali znanstvena rješenja, nego smo tražili vlastita čuda kako bismo ih riješili", objašnjava Jurčić. (Dubravko GRAKALIĆ i Gordana ČALIĆ ŠVERKO)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU