POREČAN DARIO PULIN U ŽIVOTNOJ BORBI ZA POVRATAK PETOGODIŠNJEG SINA
Sin mi je otet, živi u Srbiji, a posljednji put vidio sam ga 2016.
"Nikad nisam mogao ni pomisliti da će mi se ovako nešto dogoditi. Živio sam normalnim životom, u kasnijoj životnoj fazi dobio sam sina i zbog toga sam bio neizmjerno sretan. I onda mi se dogodi da ga njegova majka, s kojom sam živio u izvanbračnoj zajednici, doslovce otme, prebaci u Srbiju, a ja ne mogu do njega. Mog malog Danila, sada petogodišnjaka, nisam vidio od 24. listopada 2016. godine. U zadnje tri godine vidio sam ga samo nekoliko puta, i to nakratko, na sat, dva, u Subotici. Ovako dalje ne mogu".
Teškim riječima, shrvan tugom i boli, bespomoćan i pred zidom trome birokracije, nezainteresiranog državnog aparata u Hrvatskoj i nenaklonjenih mu institucija u Srbiji, 63-godišnji Porečanin Dario Pulin odlučio je podijeliti svoju životnu priču. U borbi za otetog sina sam više ne može ni korak dalje. Ovaj čovjek sada otvoreno traži pomoć hrvatskih institucija koje su mu, po njegovom mišljenju, dosad samo odmogle.
Kaže da je žrtva prevare izvanbračne supruge Tatjane Hak koja je zajedničko, malodobno, tada jedva dvogodišnje dijete, 8. rujna 2015. trajno odvela u Srbiju. Kontakt sa svojim sinom više gotovo i nema. To ga razara.
"Ja sam slomljen, uništen čovjek", priznaje.
Donosimo, u cijelosti, njegovu ispovijest, mučnu, bolnu i na trenutke teško razumljivu.
Priča iz Poreča
"Majku svog djeteta Tatjanu Hak upoznao sam u lipnju 2010. kao 34-godišnjakinju kad je došla raditi u Poreč. Najprije se, sezonski, zaposlila u jednom beach baru. Ušli smo u vezu i uskoro počeli zajedno živjeti. Sin Danilo rodio se u kolovozu 2012. u našoj izvanbračnoj vezi. Brinuo sam se za dijete, za nju, čak i za njene roditelje čiji sam kredit od 200 eura preuzeo plaćati. Učinio sam to svojevoljno. To mi je, preko Tatjane, ipak postala obitelj pa sam im odlučio pomoći. Problemi su počeli kad sam u siječnju 2015. pronašao nekoliko mail poruka koje su joj slala dva muškarca s kojima je bila u vezama prije mene. Napomenuo sam joj to, a ona ih je izbrisala. No nakon pola godine pronašao sam krajnje neprimjerene mailove i poruke na facebooku. Ispalo je da je cijelo vrijeme dok je bila u vezi sa mnom kontaktirala, pa čak se i sastajala sa svojim bivšima! Ostao sam zapanjen. Šokiralo me da to radi majka mojeg djeteta. Kad je Tatjana saznala da imam te poruke, zaprijetila mi je - ako nekome pokažeš te poruke, prijavit ću te za povredu privatnosti ili za bilo što drugo. Tajno, počela se pripremati za bijeg, za konačni odlazak u Srbiju, što sam shvatio tek nakon što je to i napravila. U međuvremenu, još dok je bila u Poreču, pronašla je odvjetnika koji joj je izradio prijedlog za sudsku nagodbu oko mojeg prava viđenja djeteta i oko mojih obaveza oko alimentacije. Dva puta sam joj rekao da nije bilo u redu da se tako ponašala s muškarcima dok je bila sa mnom. Prvi put mi ništa nije odgovorila, ignorirala me kao da je se to ne tiče. Drugi put mi je rekla da ušutim jer da će me prijaviti policiji za psihičko maltretiranje. Znala je da joj nikada ne bih naudio jer nisam takav čovjek. Nisam ni svadljiv, ni agresivan. Postao sam svjestan da me želi isprovocirati na reakciju pa da me onda prijavi. Jednog dana u kolovozu 2015. najavljeno je noćno nevrijeme i tu me noć uspjela, ali srećom samo verbalno, ipak isprovocirati. Opsovao sam je, naime, jutro nakon nevremena, jer je namjerno jastuke i neke stvari po noći pustila na kiši. Samo sam joj rekao - jeb… mater, pa zašto to radiš. Prijavila me. Drugo jutro sam bio kod suca za prekršaje i platio sam kaznu, mislim, 1.000 kuna. Inače, kad sam pronašao njene poruke, ona je zvala sigurnu kuću u Puli. Htjela je ići tamo, ali su je oni odbili jer tamo mogu doći samo maltretirane žene, što ona nije bila. No zato je stvarala scenarij za moju prijavu za nasilje, kako bi se tamo ubacila".
Dogovor o nagodbi
"Vrijeme je brzo prolazilo i morali smo postići dogovor o sudskoj nagodbi. Ona je rekla da će ostati živjeti u nekom stanu u Poreču, ali nije dala nikakvu adresu, ili da će dati adresu kuće u Dardi kraj Osijeka koja je pripadala njenom stricu i u kojoj je planirala živjeti s našim sinom Danilom. I sud i ja smo povjerovali u istinitost te adrese. Dobronamjerno, i ispalo je jako naivno, i od mene i od suda, prihvatio sam sudsku nagodbu. Po toj nagodbi, ja bih viđao Danila ako bi oni bili u Dardi, jednom mjesečno sedam dana, i to tako da bih otišao po njega i doveo ga u Poreč te ga onda vratio majci u Dardu. To mi je bilo prihvatljivo. Samo tri dana nakon potpisivanja nagodbe zvao me njen stric iz Darde. Poznavao sam ga od prije. I sad ja njemu govorim da je Tatjana na sudu rekla da će živjeti u njegovoj kući, a on mi pak kaže da ona neće živjeti kod njega nego da joj je samo trebala njegova adresa zbog primanja pošte, a da je ona njemu rekla da će živjeti u nekom stanu u Poreču. Obavijestio sam o tome svog odvjetnika koji se prilikom sklapanja sudske nagodbe htio uvjeriti što je s Dardom. Tada joj je i sutkinja rekla da ni slučajno s djetetom ne bi otišla u inozemstvo! Tatjana je, ispalo je naknadno, otvoreno lagala. Rekla je sutkinji da nikad nije mislila ni ne misli otići iz Hrvatske", kaže Pulin. Dodaje da je sud Tatjani naložio da vrati Danilovu putovnicu.
"Indikativno, nije to napravila. Potom mi je u dva navrata, prema dogovoru, omogućila druženje s Danilom, no 9. rujna, kad ga je opet trebala dovesti, nije ga dovela. Oko 18 sati zvao sam njenog strica iz Darde koji joj je u međuvremenu poslao mail, kao i meni, da joj otkazuje adresu u Dardi jer se smatra prevarenim. Postalo mi je sve jasnije da se događa nešto jako loše. Ubrzo se saznalo da je dan prije, 8. rujna, s malim, za kojeg je i dalje imala putovnicu koju nije vratila unatoč nalogu suda, iz Pule direktno pobjegla u Srbiju. Kad sam to shvatio, poludio sam. Bio sam izvan sebe. Neko vrijeme poslije njenog bijega saznao sam da je ona 21. srpnja, dakle mjesec i pol prije bijega, ispisala dijete iz vrtića u Poreču. Saznao sam i da je tajno slala pakete robe svojim roditeljima u Srbiju...", prisjeća se Pulin.
Rekla logopedu
"Mali je u tom razdoblju imao termin za logopeda, sedam smo mjeseci to čekali, a ona im je otvoreno rekla, što ja nisam znao, da to Danilu više ne treba jer "mi idemo u Srbiju". Moj odvjetnik tada je protiv Tatjane podnio kaznenu prijavu za otmicu djeteta i odvođenje malodobnog državljanina RH u drugu državu. Državni odvjetnik iz Pule, međutim, već 23. listopada 2015. odbacuje tu kaznenu prijavu, s obrazloženjem da sam ja znao da će dijete otići s njom u Dardu u Srbiji! Površni državni odvjetnik nije ni provjerio da je Darda u Hrvatskoj! Moje dijete je oteto, nalazi se u Srbiji, a državni odvjetnik piše da je Darda u Srbiji i da se ja nisam protivio da mi dijete tamo bude! Sve krivo! Kad je, dakle, Tatjana pobjegla u Srbiju i otela mojeg sina - opet ću ponoviti - ja sam protiv nje podnio kaznenu prijavu za otmicu. Državno odvjetništvo je zatražilo da se u Srbiji, gdje se ona već nalazila, obavi obavijesni razgovor. Njen iskaz je proslijeđen Državnom odvjetništvu u Puli. U svom je iskazu, naravno, lagala, manipulirala, izrekla toliko laži, među kojima je i da je zadnjih godinu dana u Puli živjela u sigurnoj kući! Državno odvjetništvo je nasjelo na njene laži, odbacilo moju kaznenu prijavu, a rezultat svega je da oteti hrvatski državljanin, moj malodobni sin Danilo, živi u Srbiji bez prava i mogućnosti viđanja sa svojim ocem. Istu grešku, da je Darda u Srbiji, ponavlja, jer se to nalazi u spisu, i Županijski sud u Puli, kad odbija moj zahtjev za njeno prvo ispitivanje. Sada, osim Državnog odvjetništva u Puli, ni Županijski sud u Puli ne uzima u obzir da je Darda u RH, već i oni prihvaćaju tezu da je Darda u Srbiji", kaže Pulin.
Hak ili Pulin
"Strašno. Oni su, i jedni i drugi, uglavnom nezainteresirani i ispada neupućeni u ovaj predmet. Evo još jednog primjera - u rješenju o odbacivanju moje kaznene prijave za moju nevjenčanu suprugu piše da se zove Tatjana Hak, što je ispravno, a par redaka ispod da se zove Tatjana Pulin, što nije točno. To je moje prezime koje nikad nije uzela jer se nismo ženili. No to vam govori o njihovom površnom radu. Zbog pogrešaka Državnog odvjetništva i Županijskog suda i mog tadašnjeg odvjetnika, koji se nije žalio, moj 5-godišnji sin je u Srbiji. Da je prihvaćena i da je podignuta optužnica protiv Tatjane Hak, po Haškoj konvenciji bio bih u mogućnosti vratiti svog sina, hrvatskog građanina, u matičnu državu. Jedina osoba u sustavu koja je naknadno shvatila sve laži i prevare moje nevjenčane supruge je sutkinja Općinskog suda u Poreču, koja je u pravomoćnom rješenju o privremenoj mjeri kojom se određuju pravila viđanja djeteta, to izričito i napisala. Uglavnom, iako je za slučaj otmice mog djeteta u Srbiju nadležno hrvatsko pravosuđe, što se navodi i u rješenjima koja su ovdje donesena, a prije svega zato jer je moj sin hrvatski državljanin, kao i moja nevjenčana supruga, kako stvari sada stoje, srpski sud to ne uvažava te odbija sva naša rješenja! Da stvar bude još gora, ne znam kako je Tatjana to uspjela, moj sin je samo dva tjedna nakon što je otet u Srbiju postao državljanin Srbije! Unatoč svemu, odgovoran sam otac, vjerojatno i budala, ali svaki mjesec uredno, bez obzira na sve, šaljem alimentaciju u Srbiju", kaže Pulin, koji, prema odluci srpskog suda, pod nadzorom stručne osobe sina može vidjeti jednom mjesečno na dva sata, u prostoriji Centra za socijalnu skrb u Subotici u Srbiji.
"U studenom 2015. uspio sam biti s Danilom 40 minuta! Bojeći se da Tatjana opet ne izmisli da sam joj tko zna što rekao ili napravio, preventivno sam u Subotici angažirao odvjetnika koji je bio prisutan tom mom susretu s djetetom. Susret je bio na ulici, na takozvanoj buvljoj pijaci. Prije godinu i pol, 19. rujna i 24. listopada 2016., posljednji sam put bio s Danilom, u Centru u Subotici, pod nadzorom.
Sretni i veseli, takvi su bili ti susreti. Ali za mene i stresni i traumatični. Sada više ni toga nema", kaže Dario Pulin.
"Pošto sam od hrvatskog suda dobio pravomoćno rješenje da majka svaki prvi petak u mjesecu mora dovesti Danila u Centar za socijalnu skrb u Slavonskom brodu, gdje bih ga trebao preuzeti i odvesti na tjedan dana u Poreč, što je bilo i dogovoreno u sudskoj nagodbi, sedam sam puta, u razdoblju od listopada 2016. do travnja 2017., svakog prvog petka u mjesecu, išao u Slavonski brod čekati svoje dijete. Znao sam da neće doći", zaključuje.
Poražen, na izmaku snaga, pred nerješivim problemom, traži pomoć od institucija. Pomoć, ne samilost. Želi da država ispuni svoju zadaću i pomogne svojim građanima u ostvarivanju njihovih prava. Zato, zaključuje, država i postoji. (Robert FRANK, snimio Milivoj MIJOŠEK)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
