INTERVJU

Anita Hrstić: "Jesmo li sretni ili ne, ovisi o tome što nas čini sretnima"

| Autor: Marko Dobrecović
(Snimio: Davor Kovačević)

(Snimio: Davor Kovačević)


Emisiju "Treća dob", koja se bavi umirovljeničkom svakodnevicom, već više od dva desetljeća uređuje i vodi Anita Hrstić. Novinarka, voditeljica i urednica HRT-a i njezini gosti svakog ponedjeljka donose razgovore o zdravlju, potrebama i pravima umirovljenika, modelima socijalne skrbi i usluga, mirovinskom osiguranju te svemu ostalom što krasi zlatno doba života.

Za svoj predan i neprekidan rad na emisiji "Treća dob" Anita Hrstić je krajem prošlog mjeseca dobila priznanje Hrvatske udruge socijalnih radnika za značajan doprinos razvoju i afirmaciji profesije socijalnog rada. Prigodan je to povod za sveobuhvatni razgovor u televizijskom prilogu Petkom. Uoči novog radnog tjedna i izdanja "Treće dobi" ponedjeljkom, o pristupu koji njeguje prilikom staranja emisije, posebnostima emisije i stanju umirovljeničke populacije, ali i o drugim privatnim pojedinostima koje je krase, razgovarali smo s Anitom Hrstić.

Izazovne 22 godine

Povod za ovaj razgovor jest priznanje koje vam je dodijelila Hrvatska udruga socijalnih radnika za vaš značajan doprinost razvoju i afirmaciji profesije socijalnog rada. Je li vas iznenadilo to priznanje i kakvi su bili vaši prvi dojmovi? Što vam predstavlja ta nagrada?

– Priznanje me iznenadilo i jako obradovalo. Došlo je od, za mene, vrlo važne strukovne udruge čiji su članovi često zanemareni i, nepravedno, u javnosti često vrlo negativno percipirani. Njihov rad u javnost dospije tek onda kada se dogodi nekakva tragedija, primjerice tragedija u obitelji, požar u domu za starije sa smrtnim ishodom… Jer njihov rad i jest uglavnom s problemima u društvu, a najveći broj tih ljudi predano radi svoj posao. Ja srećem one koji se bave socijalnim radom u području starenja i u sto posto slučajeva svjedočila sam vrhunskim profesionalcima.

Emisiju "Treća dob" radite već dva desetljeća. Kako opisujete posljednje dvadeset dvije sezone bavljenja umirovljenicima i njihovom svakodnevicom?

– Izazovno. U trenu su mi prošle te dvadeset i dvije godine. I dok sam se na početku bavljenja tim temama osjećala manje vrijednom u odnosu na sve ono što su tada radile moje kolege, a ticalo se dnevno-političkog novinarstva i onoga što je bilo u fokusu, ja sam bila netko tko se bavio nekom marginom. Hvala Bogu, nije to dugo potrajalo. Vrlo brzo sam shvatila da je blagoslov raditi upravo na takvim temama i s tim ljudima. Sada uživam.

Koji su danas najčešći i najveći problemi umirovljenika? Kakvo je sadašnje stanje umirovljenika i je li bolje nego prije 20 godina? Jesu li se umirovljeničke svakodnevne navike promijenile u posljednjih dvadeset godina?

– Puno toga se promijenilo u te 22 godine. Sama struktura starijih i njihove potrebe su drukčije. Problemi se uvijek svode na nedostatak dostojanstva starijih i siromaštvo. No, čini mi se da se to polako počelo mijenjati. Siromaštvo, nažalost, i dalje opstaje, ali sama struktura starijih ljudi polako mijenja odnos društva prema njima. Ali i dalje je daleko od dobrog.

Zahvalna na prilici

Umirovljenici su brojna skupina našeg društva. Često se opisuju kao ugrožena skupina, a mnogo se puta u predizborna obećanja odnose na njih. Kako se oni odnose prema svom statusu i jesu li sretni?

– Ono što me uvijek iznenadi kod njih je izostanak ogorčenosti na nepravdu i status koji imaju. A politička predizborna obećanja kojima se pretendenti na saborske fotelje njima obraćaju doista su već pomalo uvredljiva. A što se tiče njihove sreće… Većina onih koje ja srećem, a srećem ih puno, sretna je malim stvarima, druženjima u njihovim udrugama, izletima, sretni su ako imaju normalne obitelji… Tako da – jesmo li sretni ili ne, ovisi o tome što nas čini sretnima.

Kako se umirovljenici zabavljalju? Na koji način iskazuju svoje veselje i kreativnost? Postoji li neki tehnološki gadget ili novina koju su umirovljenici prigrlili?

– Facebook je definitivno njihova društvena mreža koju su prigrlili i pametni telefoni za veliki broj njih više nisu nikakva novost. Njihovo veselje i kreativnost mogli bi svakog dana puniti jednosatnu emisiju. Puno njih u svojoj trećoj dobi ostvaruje svoje mladenačke želje i snove. Crtaju, pjevaju, plešu, pišu pjesme i priče, bave se ručnim radom, izradom različitih predmeta… Na njihovim zabavama bismo i mi nešto mlađi mogli pozavidjeti. Primjerice, nedavno su umirovljenici jedne zagrebačke udruge snimili spot s bendom Radioaktiv. Spot je snimljen na njihovom plesnjaku, a članovi benda, puno mlađi, svjedočili su nam da im je bilo teško pratiti njihov tempo (smijeh). Usto, kroz udruge organiziraju izlete, hodočašća, odlaske u toplice… U tome prednjače urbana središta, ali polako se i u ruralnim područjima organiziraju kako bi se družili i zabavljali.

Kako i zašto ste se prije dvadeset godina našli u prilici da uređujete i vodite emisiju namijenjenu umirovljeničkoj populaciji? Tada ste i sami bili dvadeset godina mlađi i daleko od mirovine.

– Našao me Nikola Kristić, moj tadašnji urednik te tadašnja urednica programa Jasna Ulaga Valić, koji su tada pokretali emisije takozvanog javnog sadržaja. Ja sam kao mlada novinarka, između ostalih tema, pratila i neke socijalne teme u okviru dnevnog informativnog programa pa je odabir pao na mene. Već sam ranije rekla kako sam se na početku osjećala, a sada sam zahvalna na tome.

Dragocjena prijateljstva

Nastavno na to, koliko se i na koji način poistovjećujete kao umirovljenicima s ciljanom skupinom kojoj se kroz emisiju obraćate?

– Teško mi se s njima poistovjetiti. Ja sam prvenstveno novinarka HRT-a i sutra me moji nadređeni mogu rasporediti na sasvim drugačije zadatke. No, moram priznati da su mi se teme kojima se bavim uvukle pod kožu i da bi mi bilo teško napustiti ih. Razvila sam empatiju prema tim ljudima, gledam ih možda malo drukčijim očima nego većina mojih vršnjaka. Razvila sam neka vrlo dragocjena prijateljstva radeći ovaj posao. Imam vrlo drage prijateljice koje su zakoračile u deveto desetljeće života. I to je neprocjenjivo.

Koja je vaša misija prilikom uređivanja emisije? Jeste li u kontaktu s umirovljenicima prilikom osmišljavanja sadržaja?

– Svakodnevno sam u kontaktu s umirovljenicima. I poslovno i privatno. Teme se nameću svakodnevno. Sadržaj osmišljavam na način da bude informativan, edukativan, poticajan, da upozorimo na sve one poteškoće s kojima se stariji susreću. Dakako, i onaj neizostavan novinarski nerv koji nikada ne može zaobići nepravdu i ne upozoriti da se društvo, vlade i politike nepravedno odnose prema starijima i starenju. Pa se onda sa svojim gostima ne libimo prozvati sve za koje smatramo da su odgovorni za položaj starijih u društvu. A što se misije tiče, svaki put, bez obzira na težak život u starosti i sve loše što se događa, pokažemo da postoji neki izlaz, način, put i netko tko barem razumije, ako već ne može riješiti problem s kojima se naši stariji suočavaju.

Spominjete li u svojoj emisiji priče o umirovljenicima izvan naše zemlje?

– Ne baš često. Tek kada uspoređujemo oblike skrbi. Uglavnom oko tih tema. Uspoređujemo načine života, visine mirovina, razinu sreće… Ali da donosimo priče izvana, to rijetko.

Aktualne teme

Koliko je zahtjevno u svega pola sata tjedno obraditi i iznijeti sve aktualnosti i teme koje brinu umirovljenike?

– Dosta zahtjevno. Format emisije je takav da ne možemo pokriti sve ono što bi se na tjednoj bazi moglo napraviti za tu populaciju. Zato nastojimo barem jednom temom biti aktualni. Nastojimo ih zabaviti, educirati, informirati, ponuditi neko rješenje za neki njihov problem. Uključujemo sve više i mlađu populaciju u našu emisiju s različitim projektima, ne bi li tako poticali razbijanje predrasuda koje imamo u društvu o starenju i starijima.

Imate li podatak ili pretpostavku koliko ljudi koji nisu umirovljenici prati vašu emisiju i stanje umirovljenika?

– Moje prijateljice, muž i ponekad djeca (smijeh). Nemam taj podatak i još uvijek me iznenadi kada nas, primjerice, profesori i profesorice iz nekih škola i fakulteta pozovu da snimimo neki projekt koji rade učenici i studenti sa starijima. Na razvijanju takozvane međugeneracijske solidarnosti. I to me uvijek jako veseli.

Prepoznaju li vas umirovljenici na ulici, na tržnici i slično? Jeste li popularni među onima kojima se ponajviše bavite?

– Ma ja samo radim svoj posao. Kakva popularnost… Ako se i dogodi neko zaustavljanje na cesti, ljubazno zastanem i popričam s ljudima. Najpopularnija sam u svom rodnom selu Zmijavcima kod Imotskog.

Nastavno na to, koliko često posjećujete svoj rodni kraj?

– Kad god mogu. Obožavam moje Zmijavce. Ukradem pokoji vikend preko godine, ali zato većinu mjeseca lipnja, kada završi naša shema i prije preuzimanja ljetnih obveza na poslu, provedem u tom najlipšem mistu na svitu.

Možete li u ovom trenutku zamisliti kako će izgledati vaša mirovina?

– Ples, pjesma, obitelj i prijatelji… Bože zdravlja!

Druženja s dragim ljudima

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

– Ana Jurić, sada već umirovljena realizatorica iz Informativnog programa HTV-a. Glasio je: "Uspori u toj emisiji. Uvijek imaj na umu da se obraćaš starijima i da nisi više u informativnom programu gdje sve mora biti brzo." I baš sam joj jako zahvalna. Bilo je tu, naravno, još puno savjeta od kolega i ljudi koji su sugerirali na određene teme i drukčije poglede na neke teme. I to dokazuje da smo mi ispred kamere, bez onih iza kamere stvarno – ništa u ovom poslu. I velika hvala svim tim ljudima.

Pored svih ozbiljnih tema i ozbiljnih izraza lica s kojima se susrećete u poslovnoj svakodnevici, što u slobodno vrijeme radite s posebnim entuzijazmom? Njegujete li kakav hobi?

– Brinem o svojoj obitelji. Troje djece u najzahtjevnijoj dobi, što bi se reklo, i mužu. Nekad s manje, nekad s više entuzijazma (smijeh). Hobije mijenjam ovisno o raspoloženju. Pletenje, čitanje, vježbanje. Puno druženja s dragim ljudima i prijateljima.

Budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, koja su vam omiljena TV lica, nevezano uz to kojom se televizijskom formom bave, i zašto? Koje je TV lice djelovalo na vas, bilo to mentorski ili možda kao vaš uzor?

– Joško Lokas mi je trenutačno broj jedan. Zato što volim kvizove, posebice "Potjeru" i "Superpotjeru", i baš mi je Joško super odabir za taj format. Cijela moja obitelj je "navučena" na te kvizove i uživamo u trenucima kada su na ekranu. Vječni uzori su mi TV lica iz moje mladosti. Pokojna Helga Vlahović, Jasmina Nikić, Vesna Spinčić, Željka Fatorini, pokojni Branimir Dopuđa i svaki moj kolega i kolegica od kojih mogu učiti. A takvih je na HRT-u jako puno. U svim segmentima posla.

I za kraj, kada ne proizvodite televizijski program, uz koje se televizijske sadržaje opuštate u slobodno vrijeme?

– Uz kvizove i sitcome.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater