Istarski Hollywood, tako mu tepaju. Ali nema tu nikakvog glamura. Draguć, mjesto u samom srcu Istre, ponad akumulacijskog jezera Butoniga, u nekom je svom filmu. Jest da su u njemu boravila velika imena filmske umjetnosti, poput Karla Maldena i Michaela Yorka, istina da je Pavle Vujisić u dubokoj hladovini gostionice Zora, koja je još do prije tri godine primala goste, ispijao točeno pivo, a da se Ena Begović u zimskim mjesecima grijala u kuhinji istog tog legendarnog bifea, no sve su te zvijezde velikog platna bile samo u prolazu. Iza njih su ostale tek fotografije kao podsjetnik da su tu snimali kadrove slavnih filmova. Draguć je očito najfilmičnije mjesto u Istri. Nisu ga slučajno birali toliki filmaši.

Just Ivetac u svojoj knjizi "Manje poznata Istra" piše: "Stanovnici Draguća prigodom snimanja filmova u svojoj su glavnoj ulici i na 'placu' mogli vidjeti izbliza veći broj domaćih i inozemnih filmskih glumaca, a među njima i slavnoga Karla Maldena (alias Mladena Sekulovića), koji se često zadržavao u lokalnoj gostionici obitelji Gržinić. U stankama između snimanja Malden je znao prošetati ulicama gradića i zavirivati u stara dvorišta. Sjećaju se Dragućani da je slavni glumac jednom vidio staricu kako cijepa drva. Zamolio ju je da mu doda sjekiru, pa se toliko razmahao da je začas raskalao oveću hrastovu kladu."

Ali prekrasna kulisa nije dovoljna da bi se u tom pitoresknom mjestu zadržali stanovnici. Činjenica je da Draguć izumire, da je u njemu sve manje ljudi, da postaje mjesto-muzej s vrijednim freskama, glagoljskim grafitima, crkvama… Ivetac spominje da je prije Drugog svjetskog rata tu obitavalo oko 600 ljudi, neki govore o 400, a drugi izvori o više od 800 žitelja. Uglavnom, danas ih je manje i od 50.

Matteo Baccani, simpatični dragućski župnik koji zapravo obitava u Roču, ali često obilazi Draguć i okolicu, otkriva nam da je lani imao pet, šest posljednjih ispraćaja i samo dva krštenja. No, to "samo" je ustvari puno, jer znalo se zaredati godina da nitko u ovom kraju nije rođen. Mlade obitelji odlaze živjeti negdje drugdje, često u Pazin, kojemu Dragućani najviše gravitiraju, iako im je Buzet po kilometraži nešto bliži. Baccani je zapravo iz Firence, a u Istri je ostao nakon što je zaređen u pulskom sjemeništu "Redemptoris Mater". Kaže nam da dragućska župa trenutno broji 170 vjernika. Ali u to su uključeni svi stanovnici okolnih sela, a ima ih podosta. Do jednog zabačenog mjesta, u kojem žive samo jedna žena i njen sin, ne vode čak ni putovi. A Baccani ih sve obilazi.

Gvido Gržinić, vlasnik spomenute gostionice, pun je priča o ovom kraju. Jedna od njih govori o tome zašto Dragućani radije idu u Pazin nego u Buzet. Naime, Draguć je u doba Italije bio poznat po limenoj glazbi, a nakon Drugog svjetskog rata iz nekog je nepoznatog razloga milicijska stanica u Buzetu tražila da joj se predaju sva limena glazbala s tog područja. U Draguću to naravno nisu prihvatili s odobravanjem, naprotiv. Naravno, riječ je samo o štoriji, istina bi ipak mogla biti ta da je u Pazinu bilo više radnih mjesta pa je ljubav Dragućana prema tom gradu u središtu Istre bila više materijalnog karaktera.

Isto tako u Draguću se priča da nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata nitko nije htio otvoriti oštariju zbog toga što je obitelj koja je nekada držala gostionicu u ratu ubijena. Strah je, međutim, pobijeđen početkom 50-ih kada Gržinićeva obitelj, koja dolazi iz Dragućske vale, iz danas napuštenog sela Korelići, otvara konobu na ulazu u mjesto.

Gvido ima 80 godina i živi sam, supruga mu je umrla, a sin i kćer su u Pazinu. "Znate kako vam je živit sam, to je bezveze, ali šta ćeš." Željan je razgovora, ali nije u tome naporan. Nudi nas kafelom i rakijom i usput pita fotoreportera: "Ča niste vi Frank (misli na glavnog urednika Glasa Istre, op. n.)? Jeno malo mu ličite. Meni se para da da." Komentira pustoš u mjestu riječima: "Selo di nema niš je grdo. Ljudi su počeli odlaziti '57., '58. lita. Nekoliko familija je otišlo još u vrijeme Italije. Svi bi bili pošli ća nakon Drugog svjetskog rata, ali ih nisu puštili. Su glasali za Italiju, samo moj otac, koji je dela u butigi, poštin i plovan bi bili ostali. Poslije su te fameje počele bježati preko granice." I tako je Draguć vrlo brzo nakon rata prilično opustio.

Ivetac 1984. piše da je u mjestu u poslijeratnom razdoblju izgrađena tek jedna nova kuća. "Doduše, podignute su još dvije kuće, ali u filmske svrhe, koje su, nakon kratkog vremena - kad su odigrale svoju ulogu - srušene." A zapravo je mjesto nekad bilo puno života. Gvido nam govori da je tu nekad bila i policijska stanica. "Prvo su bili carabinieri, a onda milicajci. Sjećam se kad je u Bermu bio Tito, ovdje je došlo 20 milicionera zbog sigurnosti.

Pitamo ga kad su njegovi preci doselili ovdje. "Od vajki je moja fameja tu. Nono od mame je bio Blažević, oni su porijeklom iz Dalmacije. Od tate su Kurelići iz istoimenog sela u Dragućskoj vali. U Draguć smo došli za 1. maj 1951. Tata je bio postolar, a mama je za vrijeme Italije delala u Maraski u Zadru. Ona je znala nešto o ugostiteljstvu pa su otvorili oštariju. Nismo imale kade stanovati, sve je bilo puno, pa su nam našli neki prostor u blizini bivše škole, gdje je sada Kuća fresaka", priča nam.

O tome da je Draguć nekad bio itekako živahan svjedoči i činjenica da je ovdje bila osnovna škola, i to osmoljetka. "Bilo je tu po pet, šest nastavnika. Bivši direktor Luke Koper, koji je trideset godina bio na čelu te tvrtke, Bruno Korelič je rodom iz Draguća. On i ja smo prvi hodili u osmoletku. Jer kad smo mi išli u osnovnu školu, bilo je obavezno pohađati samo šest razreda." To u svojoj autobiografiji spominje i sam Korelič u knjizi "Moja pot - od Bezjakov do Luke Koper", navodeći Gvida i sebe kao jedine učenike koji su pohađali sedmi i osmi razred osnovne škole u Draguću. Ostali učenici su nakon šestog razreda obično odlazili raditi u kampanju. Gvido nam otkriva i da je Korelič nedavno bio u Draguću.

Kad smo već kod poznatih i uspješnih osoba koje su rodom iz Draguća, valja napomenuti da je odavde i Josip Šestan, učitelj i političar. Prema podacima Istrapedije, Šestan je sudjelovao u radu Mirovne konferencije u Parizu. Krajem studenoga 1947. izabran je u Sabor Narodne Republike Hrvatske te postaje jedan od njegovih potpredsjednika. Zastupnik i potpredsjednik Sabora NRH bio je i u mandatu 1950.-53., nakon čega odlazi u mirovinu. Gvido kaže da je Šestan često svraćao u njihovu oštariju i nakon rata. "Vajk je dolazio s jednim velikim crnim autom, u kožnem kapotu i bi reka mojoj majci: 'Zora, stori obed, za tri ure smo nazad.' Je bija političar. Ja se ga sjećam poslije kad je bija predsjednik Kluba Istrana u Zagrebu. Bija je vrajži govornik. Je drža prvi govor u Areni u Puli 1947. kad su Englezi pošli ća."

Tu je rođen i Antonio Grossich, senator Kraljevine Italije, koji je, prije no što se posvetio politici, bio liječnik i kirurg, a u Rijeci 1886. biva postavljen za šefa kirurgije u gradskoj bolnici.

Što se tiče župnika, sadašnji dakle dolazi iz Roča, dok ih je nekada bilo tri koji su živjeli u Draguću. "Nekada je svaki plovan (župnik, op. n.) imao deklu", podučava nas Gvido. "To su bile žene koje su zapravo bile domaćice župnicima, kuhale su, čistile, uglavnom obavljale sve kućanske poslove."

Gvido Gržinić je, prije no što je otišao živjeti u Pazin, bio blagajnik u poljoprivrednoj zadruzi Draguć. "To je bila velika zadruga, ljudi su se tada bavili poljoprivredom, sada je sve zapušteno, vidite da je sve zaraslo. Tu se proizvodilo sve jer ovdje sve i uspijeva. Klima je takva. Kad je u Pazinu pet ispod nule, ovdje je nula stupnjeva. Proizvodilo se vino, uzgajale jabuke, šljive, bilo je svinja, goveda… Bilo je puno ljudi i svi su nešto radili. Danas ima tih OPG-ova, ali to je jako malo", kaže Gvido.

Kraj je jako plodan, o čemu svjedoči i Ivetac u spomenutoj knjizi. "Postoje mogućnosti da se iz toga kraja mnogo lakše prevoze na tržište razni poljoprivredni proizvodi, osobito voće i povrće. Jabuke su ove godine (1984., op. n.) vrlo dobro urodile, ali ih je malo ubrano - ponegdje su tim plodovima pokriveni seoski putovi!"

U Pazinu je Gvido radio desetljećima kao predstavnik Jeklotehne Maribor, a bio je i u komercijali u pazinskom Gortanu. U Draguć se s obitelji vratio 1998. kad su mu umrli roditelji. "Nismo htjeli pustiti da ovdje sve propadne." Oštariju nema namjeru ponovno otvarati. Ni da se pojavi još deset korona. Nema tko raditi. "Žena mi je govorila: 'Nemoj nikad zatvoriti oštariju, onda ne bude ništa u Draguću, ne bude nitko dolazio.' I tako je sada. Znale su mi dolaziti inspekcije pet puta u tjednu. Ja ih pitam: 'Ma ča ste došli? Vidite da nema nikoga, samo vi ste ovdje.' I onda te prođe volja za sve."

Pun je duha Gržinić. Pokazuje nam libre, citira iz njih. Primjećujemo da dosta čita. "Nekada su plaće bile male pa sam se usput bavio i prodajom knjiga. Kad prodaješ knjige, moraš nešto o njima i znati. Barem ono ča piše na prvoj i zadnjoj stranici", duhovito zaključuje naš razgovor.

Teško nam je otići iz Draguća. Sve zastajkujemo kao da će nam još netko otvoriti vrata i uvesti nas u svijet koji djeluje poput kakvog surealnog filma, kao i sam Draguć. Tko bi rekao da u tom svijetu više njih umire nego što se rađa.

Povezane vijesti

• Obnova Draguća preduvjet za život u mjestu
• Bit će moguće besplatno otkazati rezervaciju na dan putovanja
• U Hrvatskoj sve popularnija razmjena kuća i stanova