Ivan Đogić mladi je Zagrepčanin kojeg je put kao turističkog vodiča odveo u Iran. Tamo mu se toliko dopalo da se odlučio preseliti. Kasnije je u Iranu našao ljubav i oženio se, a koliko mu se Iran sviđa pokazuje i to što je napisao knjigu "Iran u prezentu" koju želi objaviti, no za to mu treba pomoć. Zbog toga je pokrenuo rowdfunding kampanju na https://www.indiegogo.com/projects/iran-u-prezentu--2#/ koja će trajati do 19. prosinca, a Đogić računa da će mu trebati otprilike šest tisuća eura.

- Otpočetka sam znao da knjigu neću ponuditi izdavačima jer želim u potpunosti kontrolirati svaki korak njenog nastajanja i prodaje. Nadam se da će imati uspjeh na ovim našim područjima, te da će potom biti i zainteresiranih inozemnih izdavača, kaže o svojim planovima Đogić koji je trenutno u Zagrebu i ističe da već sada zna da knjiga sigurno neće biti prevedena na perzijski jer je pisana za zapadnog čitatelja.

Đogić radi kao turistički vodič i u svakodnevnom je kontaktu sa stranim turistima. Istovremeno vodi i Facebook stranicu na koju stavlja crtice iz života u Iranu tako da ima dobar uvid u to što njegove pratitelje i generalno ljude na zapadu zanima o Iranu. Kao primjer uspješnih knjiga koje na zabavan način predstavljaju neku drugu kulturu, on navodi naslove "Danci i stranci" i "Propuh, papuče i punica".

- Moja je knjiga bitno drugačija, ali u konačnici ima isti cilj, a to je iz perspektive nekog iz Hrvatske predstaviti informacije o životu u nekoj drugoj kulturi o kojoj se malo zna. Rado bih da ljudi na zapadu dobiju uvid u Iran kroz onu stranu koju inače nemaju priliku vidjeti. Knjiga je nastala kao pokušaj unošenja ljepote i humanizma u percepciju o Iranu koja je inače vrlo negativna. Želio sam objasniti da je Iran tirkizan, a ne crn, da je riječ o fascinantnom povijesnom i kulturološkom nasljeđu, koje s velikim ponosom i dostojanstvom Iranci svakodnevno nose. A htio sam dati i protutežu nekim ustaljenim negativnim percepcijama Irana u zapadnim medijima. Ili barem objasniti neka pravila da zapadni čitatelj shvati pozadinu priče i zašto je nešto drugačije, objašnjava Đogić. Dodajući da Iranci žive s osmjehom i pozitivnim stavom koji kod nas definitivno nedostaje, on smatra da bi Hrvati bi mogli naučiti malo više uživati u životu i malim stvarima, a Iranci bi mogli naučiti biti malo profesionalniji i efikasniji.

Njega je u Iran najprije dovela želja za avanturom i razvojnim turističkim projektima. Znao je da sa znanjem iz Hrvatske i iskustvom rada u turizmu u Iranu može napredovati brže nego negdje drugdje. Prvi projekt su bile razglednice, a tek kasnije posao vodiča.

- Putujući zbog fotografiranja puno sam naučio o geografiji i znamenitostima Irana pa su me hoteli za svoje goste, ali i sami putnici počeli ispitivati gdje da idu, gdje je zanimljivo, gdje mogu spavati itd. Pomalo sam počeo predlagati itinerare i shvatio da mi je to veliki užitak i da mi dobro ide. Tako se razvio posao vodiča, objašnjava on.

- Ljudima je zanimljivo moje viđenje Irana jer sam rođen na zapadu i lako mogu dati usporedbe ta dva svijeta bez preuveličavanja i pristranosti. A, knjiga je nastala upravo kao posljedica besposlice jer nam je korona zamrznula turizam i pomislio sam da je upravo to pravo vrijeme za pisanje, kaže Đogić koji se pisanja latio tijekom karantene u ožujku u kako kaže, "filmskim uvjetima". Pisao je, naime, u malom selu u pustinji blizu afganistanske granice, gdje živi djed njegove supruge.

- Kao stranac izvrsno sam prihvaćen, Iranci vole strance i vrlo su gostoljubivi. Sa ženom Irankom život mi je samo još lakši, kaže Đogić koji se morao konvertirati na islam kako bi njihov brak u Iranu bio registriran. "Da smo se vjenčali u Hrvatskoj brak nam ne bi bio priznat i ja kao suprug ne bih mogao dobiti boravišnu dozvolu", kaže on i napominje da je preobraćenje na islam bila administrativna sitnica kojom se u njegovom životu ništa nije promijenilo.

No, u međuvremenu svijet je zahvatila pandemija.

- Korona je u potpunosti paralizirala međunarodni turizam jer se vize uopće nisu izdavale. Dok je u Hrvatskoj turistička sezona ipak postojala, u Iranu je turistički sektor najviše nastradao. Protuepidemijske mjere se u Iranu provode manje ili više restriktivno ovisno o pogođenosti određenog prostora. Kad broj oboljelih prijeđe određenu granicu u gradove se puštaju automobili samo s registracijama toga grada. Kad je praznik zatvaraju se ceste koje vode prema popularnim izletištima. Mislim da se Iranci nešto manje dramatično nose s koronom, ne priča se o teorijama zavjere, ne prosvjeduje se zbog uvođenja novih mjera. Slegne se ramenima i situaciju prihvati onakvom kakva jest. Imam dojam da se stanovnici u Hrvatskoj osjetno manje pridržavaju mjera opreza. U Iranu se više nose maske i više dezinficiraju ruke alkoholom. Osobno me to vrlo iznenadilo jer bih očekivao da će uredna Europa biti discipliniranija od kaotičnog Bliskog istoka, razmišlja Đogić.

On smatra da se Iran kao zemlja jednostavnijeg političkog sustava lako i brzo prilagođava na kriznu situaciju, pa su tako pristupili i borbi protiv korone.

- Mislim da zdravstveni sustav vrlo dobro funkcionira. Zdravstvo je jeftino i na iznenađujuće visokoj razini. Barem u usporedbi s Hrvatskom. U bolnicama se neće desiti da se zidovi na odjelima gule ili da klima uređaji ne rade, objašnjava Đogić dodajući da to može potvrditi vlastitim iskustvom.

- Jednom sam prilikom tijekom turističke ture otišao u bolnicu jer sam bio vrlo iscrpljen i slab. Iznenadila me efikasnost i profesionalnost, jer od dolaska do izlaska iz bolnice prošlo je samo sat vremena, a ja sam u međuvremenu dobio infuziju, injekciju, nekoliko tableta i uputu da jedem puno voća. Već sam sutradan bio zdrav. I sve sam to platio 4 eura. Testiranje na koronu je također funkcioniralo vrlo glatko i profesionalno. Uredan institut, 10 minuta od ulaska do izlaska, 15 eura i za 20 sati imao sam potvrdu na engleskom jeziku. Iranci moraju imati negativan test da bi uopće izašli iz zemlje jer vlast ne želi da im druge zemlje kažu da su izvezli koronu. Siroti su toliko demonizirani i uplašeni da znaju da bi ostatak svijeta odmah iskoristio priliku opet za nešto optužiti Iran, kaže Đogić i napominje: "Koliko mi se čini da zdravstvo glatko funkcionira toliko je birokracija ubitačna. Uvijek nešto nedostaje, ništa nije jasno i sve jako dugo traje. Nikad se više neću zaliti na hrvatsku administraciju."

Kulturna ponuda je, kako se sam uvjerio, skromnija nego u Hrvatskoj.

- Iran je zemlja s ograničenom zabavom. Kazališta gotovo uopće ne postoje, kina postoje i vrlo su posjećena, ali se prikazuju samo domaći filmovi, a koncerti su prilično rijetki. Glazbenici moraju dobiti dozvolu za javni nastup, a on je uvjetovan stilom glazbe. Ja sam se privikao na onu - čega nema, bez toga se može. Ako mi zamanjka zabave lako se vratim u Hrvatsku iako sam se uvelike privikao i zavolio iransku vrstu zabave - ceremonijalno ispijanje čaja, pušenje nargile, izlete uz logorsku vatricu itd., kaže.

Kao najljepšu stvar u Iranu ističe dizajn. Inspiriran je perzijskim vrtovima, a očituje se na tepisima, u džamijama i palačama i na bogatoj suvenirskoj ponudi slavnog obrtništva na Putu svile. A najružnije... Pa, onaj tko je bio u Iranu odmah se suočio sa smećem na cestama i užasno prljavim javnim zahodima. Toga i dalje ima.

Jedna stvar koja bi nekog sa zapada mogla odbiti od Irana odnosno u glavi mu stvoriti negativnu sliku je politički sustav koji je drukčiji nego ovdje. Ipak, kako kaže Đogić, "postoje ograničenja, ali čovjek se navikne".

- Osjećam se slobodno, a osjeća se i moja supruga. Zna se što se smije ili ne smije, i na svakom je da se prilagodi. Da mi je potrebna apsolutna sloboda djelovanja i izražavanja vratio bih se u Europu, ali u mojem slučaju ono što dobivam je puno više od onog što gubim, i ako bi postojao eventualan manjak slobode ja s tim nemam nikakvog problema. Da sam muzičar u heavy metal bendu ili slikar aktova ne bih mogao slobodno djelovati, ali za ono što meni treba osjećam se maksimalno slobodno, objašnjava on.

Đogić u crowdfunding kampanju kreće kada su dvije glavne teme u svijetu korona i predsjednički izbori u SAD-u, gdje je došlo do smjene na vrhu. Poznato je da su Iran i SAD već godinama u zategnutim odnosima, pogotovo od dolaska Trumpa na vlast.

- Ne znam kako će se promjena u SAD-u odraziti na odnose s Iranom. Možda odnosi neće postati mnogo bolji, ali će razina na kojoj se odvija komunikacija nedvojbeno napredovati. A i to je već dovoljno za pozitivne pomake jer je odmah nakon poraza Trumpa vrijednost iranskog riala porasla. Ili bolje rečeno prestala je padati, a to je činjenica koja je tijekom inflacije i teške ekonomske situacije iranskom narodu najbitnija.

Jedna od tema koja intrigira ljude koji dođu u Iran, famozni je miraz koji muškarac, prema tradiciji, mora donijeti supruzi. S obzirom da je Đogić oženjen Irankom, zna nešto o tome iz prve ruke.

- To je dobro i zanimljivo pitanje. Miraz je više simbolika. On je kao garancija ženi u slučaju eventualnog razvoda ili jednostavno novac koji ona ima pravo zahtijevati kao neki pritisak na muža, primjerice ako je nezadovoljna u braku. Svaki brak ima dogovoren neki iznos miraza, ali to uopće ne znači da će žena taj novac dobiti ili da će ga muškarac platiti. Dapače, vrlo su rijetke situacije u kojima se miraz zaista isplaćuje. Mi jesmo definirali miraz, ali je simboličan. Teoretski ja bih ga trebao dati supruzi. Možda je nekoć zaista bilo prosječno propisano 20 tisuća eura, ali realno niti tad niti danas nitko taj novac nema. To je pravilo ili tradicija na kojoj se jako improvizira jer se inače nitko ne bi nikad ženio, objašnjava Đogić.

Povezane vijesti

• Iran: 53 osobe uhićene zbog podupiranja IS-a
• Gotovo 12.000 kandidata za izbore u Iranu
• ISTRANI NA VRHU IRANA I NAJVIŠEG VULKANA U AZIJI: ONO ŠTO JE ZA GRKE OLIMP, ZA IRANCE JE DAMAVAND. Sveta planina o kojoj se pišu pjesme i pripovijedaju legende