FERUČO LAZARIĆ: Planinarenje može biti lijepo makar i na slijepo. Imam volju, a gdje je volja tu je i put

Sljepoća je veliki invaliditet. Ja nemam iluzija. Ali i u tim okvirima može život biti ispunjen. Može se živjeti punim plućima. Ja zbilja puno putujem, planinarim, družim se s mnogima. I o tome pišem. Tako sam došao do 210 stranica knjige i trebalo je to objaviti, pojašnjava Lazarić

Slijepi planinar iz Savičente, Feeručo Lazarić osvojio je još jedan cilj, objavio je prvu knjigu Planinarenje na slijepo. U njoj na svoj način nepopravljivog optimista opisuje svoj doživljaj velikih i malih planina koje je propješačio, ali i njegov pristup životu u kojem uživa punim plućima unatoč invalidnosti. Doznajemo kako je to bilo popeti se na planinske vrhunce vrlo opasne i za ljude s vidom, kao što je Olimp ili Mosala kao i na mnoge druge planine. Premda nitko od nas neće krenuti na takav pothvat s povezom preko očiju, imamo itekako što naučiti od ovog jedinstvenog 65-godišnjaka koji naprosto osvaja svojim vedrim duhom. Kada se on nađe u nekom planinarskom domu ili autobusu sigurno će se zapjevati. A ako je pri ruci i gitara i zasvirati. Planinarenje doživljava kao svoj životni stil.

Na vrhu Dinare

Posjetili smo ga u njegovom domu u Savičenti. Sam nas je dočekao u glavnoj ulici i poveo kući.

- Kako ste? Pitam.

- Nikad bolje, izgovara vedro, zadovoljan oko priprema promocije knjige koja se održava upravo u subotu navečer.

Zanima me da nam otkrije zbog čega ga toliko privlači upravo planinarenje. Kakav je njegov doživljaj planina budući da motivi ne mogu biti pogledi s planinskih vrhunaca.

Pratitelji i prijatelji

- Možda je malo neobično ali ja sam počeo planinariti otkako sam izgubio vid u četrdesetim godinama. Prije toga sam skijao i bavio se drugim sportovima amaterski. Najprije sam sa suprugom ljeti obilazio mjesta na kojima smo zimi skijali. Obišli smo cijelu Sloveniju i Hrvatsku. Međutim od prije tri godine supruga Ivanka ima problema s kralježnicom i više ne može planinariti. Zbog toga sam se povezao s planinarskim društvima i u planine idem s pratiteljem, kaže Lazarić.

Feručo je prohodao puno više staza nego li bilo koji drugi prosječan planinar. Uživa u zvukovima vode, pjevu ptica, mirisima šume, u društvu prijatelja…

- Jednostavno uživam u planinarenju. Nije da težim nekim uspjesima. Neee, to dođe spontano. Kada sam bio na Olimpu prije dvije godine s voditeljima Radmilom Marićem i Kristinom Marjanović, on mi je rekao da sam druga slijepa osoba na Olimpu, nakon Homera, dodaje uz smijeh.

- Nije da ja volim opasnosti. Puno je tu i običnog planinarenja, ali pojavi se prilika i za ono malo teže, izazovnije kao kada sam lani bio na Triglavu. Pratitelji su mi bili David Jovanović i Kristina Marjanović. To je bilo fantastično. Koliko je teško toliko je čovjek na kraju sretan. Ja sam bio tako veseo nakon tih tri dana. Mene tako raduju ta brda i volim o tome poslije pisati. Imam na računalu program za čitač ekrana i govornu jedinicu, pojašnjava tehniku pisanja.

Naslovnica knjige

Počeo je pisati članke nakon što je pročitao tekstove Željka Brdala, također slijepog planinara.

- Brdal mi je rekao da je vrlo važno da mi slijepi planinari ljudima prenesemo naše doživljaje. I tako sam počeo pisati. To mi je postao užitak. Pišem o tome kako putovanje može biti lijepo makar i na slijepo. Sljepoća je veliki invaliditet. Ja nemam iluzija. Ali i u tim okvirima može život biti ispunjen. Može se živjeti punim plućima. Ja zbilja puno putujem, planinarim, družim se s mnogima. I o tome pišem. Tako sam došao do 210 stranica knjige i trebalo je to objaviti, pojašnjava.

Sa Stipom Božićem

Kolega planinar Mladen Kuk koji ga je otpratio na Klek povezao ga je sa Stipom Božićem. Tako je 21. i 22. prosinca prošle godine s doajenom planinarenja otišao na Kozjak. Bio je snijeg, hladnoća, ali ipak sve je prošlo u redu. Taj putopis nije sadržan u knjizi, jer je ona pripremljena ranije. Stoga je odlučio da će mu sljedeća knjiga biti o planinarenju s poznatim osobama.

Feručo ima svoju posebnu tehniku hodanja. Prilikom hoda pridržava se za ruksak vodiča.

- Slijepi obično imaju štap kojim se povezuju s vodičem, ili uže, a ja sam od prvog dana stavio lijevu ruku lagano na ruksak pratitelja, a desnom rukom držim svoj stari skijaški štap koji je dosta čvrst. Kako držim za ruksak pratitelja točno znam treba li ići lijevo, desno, gore ili dolje, kaže on i nastavlja. Osim toga redovito vježbam, održavam kondiciju. Za nas slijepe jako je važno brzo reagirati na razne situacije, kada je rupa ili kamen. Ako zapnem brzo reagiram, ne gubim ravnotežu. Zbog toga slijepi planinar mora biti u dobroj formi i mora puno toga znati. Dvadesetak godina svako jutro obavim tjelovježbe pet minuta, ali svako jutro. Osim toga moram imati jake noge i ruke, pa sam napravio improviziranu teretanu gdje također vježbam s utegom od pet kilograma. Osjećaj da imaš snagu u rukama i nogama čini čovjeka pokretljivijim. Osim toga vozim bicikl - tandem, što je odlično za kondiciju, pri čemu je partner za volanom, veli Lazarić.

Feručo Lazarić penje se i po stijeni

Pitam ga za planove i želje.

- Velika mi je želja proći Santiago de Compostela. Već me zovu drugi na to putovanje tako da imam i društvo. Osim toga jako bih htio obići neki četiritisućnjak u Alpama. Već imam dogovor s pratiteljem. Jako me vuče Mont Blanc.

-Da, tebe vuče sve ono ča ne rabi, dodaje uz smijeh Ivanka.

- Također planiram napisati knjigu o planinarenju s poznatim osobama, a isto tako i knjigu "Lijepo je i na slijepo", o mojim aktivnostima kao što je sviranje na brodu, vožnja bicikla u tandemu, o piljenju drva, o putovanjima, prijateljima, o svemu tome.

Uporan, ali ne naporan

Proteklih je godina ostvario dobre kontakte s planinarskim društvima Zaprešić, Strahinjćica iz Krapine, Mosor iz Splita, Obruč iz Rijeke, Medvešćak iz Zagreba, društvom iz Karlovca i s drugima. Prošle godine bio je i na Grintovcu s time da je hodao 17 sati, od škurog do škurog kako sam kaže. Put ga je vodio od Kamniške Bistrice do Sojzove kuće i dalje do vrha. Samo tjedan dana nakon toga popeo se na Triglav.

-Nije vas lako pratiti, dodajem u šali.

- S godinama ima sve veću kondiciju, priznaje on.

Kad si odredim neki cilj spreman sam na prepreke, ne predajem se lako (Milivoj MIJOŠEK)

Planinarenje mu je strast ali ne jedina, doznajem.

- Ja sam amater, a amaterizam ti omogućuje bogat izbor. Imam slobodu da se svime bavim. Ne moram biti na nekoj visokoj razini, ali čega se prihvatim u tome uživam. Treba biti uporan, ali ne i naporan. Kad si odredim neki cilj spreman sam na prepreke, ne predajem se lako. Takav sam bio i dok sam imao vid. Imam volju, a gdje je volja tu je i put. Znam da sam ne mogu i onda su tu razne kombinacije.

Komentari prijatelja

Knjigu su sponzorirali Udruga slijepih Istarske županije, Sportska udruga slijepih Učka, Hrvatski planinarski savez i Istarski planinarski savez.

U knjizi "Planinarenje na slijepo" pored autorovih putopisa i reportaža uvršteni su i tekstovi njegovih pratitelja u planinama. Objavljeni su tako tekstovi Puljanina Sergio Težaka i Davida Jovanovića, Karlovčana Mladena Kuka, Zagrepčanke Kristina Marjanović, Stjepana Dupca, Nedjeljke Keser. Također i pogovor Alana Čaplara i Seada Muhamedagića.

Alan Čaplar: Zanimljivo, osobe koje ne vide planine po kojima hodaju, opisuju ih mnogo sadržajnije od videćih planinara.

Sergio Težak: Ti ne vidiš očima, ali vidiš dušom, osjećajima, instinktom. Put kojim hodaš, osjećaš na neki drugi način, zato uživaj u tom hodu. Hodaj, hodaj, hodaj i pomiči svoje granice i dalje. Moj duboki naklon. SRETNO!

David Jovanović: U najtežim situacijama uvijek pravo lice izlazi na vidjelo, a Feručo je stalno vedrog duha i hrabro kroči naprijed usprkos naporu i umoru