U Glasu Istre od 1.listopada 2021. objavljen je moj tekst o krizi sudbene vlasti, u naslovu sam najavljen kao odvjetnik i javni tužitelj. Da, bio sam Javni tužilac SR Hrvatske od 1986. do 1990., danas se ta dužnost zove Glavni državni odvjetnik RH. Želim iznijeti neke crtice, da tako kažem, vezane za obavljanje te i tada vrlo odgovorne pravosudne dužnosti. Za Javnog tužioca Hrvatske Sabor me izabrao u lipnju mjesecu 1986. Na toj dužnosti prije mene je bio Bogumil Zuccon, Istranin iz Medulina.

Na dužnost Javnog tužioca stupio sam 21. srpnja 1986. Na Vrhovnom sudu bilo je zakazano drugostupanjsko vijećanje - odlučivanje za dane 23. i 24. srpnja o žalbi optuženika, ratnog zločinca Andrije Artukovića, ministra u ustaškoj vladi Ante Pavelića, protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 14.srpnja 1986., kojom je bio osuđen na smrtnu kaznu. S obzirom na to da je velikim vijećem predsjedavao predsjednik Vrhovnog suda Đuro Dubelić, smatrao sam da ja osobno (iako to nije bilo uobičajeno) moram zastupati optužnicu. Prvi sam put bio suočen s takvim postupkom, koji je k tome bio izuzetno javno praćen kod nas, ali i u inozemstvu. Za tu sjednicu pripremao sam se od dana kada me je Sabor izabrao za Javnog tužioca. Uz mene su na sjednici bila još dvojica mojih zamjenika Oskar Poje i Darko Lončarević, kao i dvojica branitelja optuženika Silvije Degen i Željko Olujić. Iz mog podugačkog obraćanja sudskom vijeću izdvajam samo finalni dio.

"…Zločini za koje je optuženik proglašen krivim po svojoj težini svrstavaju se u najteže, najgnusnije i najsvirepije ratne zločine u povijesti naših naroda. On će bez sumnje ostati zabilježen kao najmračnija figura jednog vremena, koje se, nadam se i vjerujem, nikada neće vratiti, međutim koje vrijeme ne smijemo ni mi, ni buduće generacije nikada zaboraviti. Artuković i njegovi istomišljenici htjeli su, po ugledu na svog idola, naredbodavca i ideologa Hitlera, stvoriti 'veliku i čistu Hrvatsku', očišćenu od drugih naroda, rasa, vjeroispovijesti, tj. Židova, Roma, Srba i ideoloških protivnika.

Samo razmišljanje i pristupanje takvoj ideologiji izaziva kod svakog dobronamjernog čovjeka zgražanje i leđenje krvi. Ostvarenju tih mračnih, paklenskih ciljeva, naizgled nespojivih s ljudskim razumom, Artuković je podredio sve svoje snage. Srećom, on i njegova krvava braća istomišljenici bili su silom zaustavljeni i spriječeni u svom naumu. Cijena plaćena za to je prevelika i zato je nikad i ničim ne možemo platiti.

Ovom se presudom ponovno potvrđuje vjera u osnovna prava čovjeka, u pravdu, u budućnost čovječanstva, istovremeno ona je upozorenje i opomena na užase rata i na posljedice mračnih ideologija, ali i na neizbježnost polaganja računa svih ratnih zločinaca. Izrečena kazna optuženom opomena je znanim i neznanim da se zločini ne bi ponovili, da se zločini ne smiju vršiti, da mračnjaštvo i ljudska izopačenost treba ustupiti svoje mjesto razumijevanju i sporazumijevanju između ljudi i naroda…"

Vrhovni sud je potvrdio presudu nižeg suda, a Savezni Vrhovni sud Jugoslavije potvrdio je presudu Vrhovnog suda Hrvatske.

U vrijeme mog mandata ažurnost rada javnih tužilaštava bila je izuzetno dobra, mogu kazati da je i zakonitost rada bila također na visokoj razini. Ovako dobri rezultati, kada je riječ o ažurnosti i zakonitosti, poštivani su i zbog činjenice što je javno tužilaštvo bilo ustrojeno subordinarno, tj. više tužiteljstvo nadziralo je sud nižeg, a Javno tužilaštvo Hrvatske je bilo na vrhu, naravno i odgovorno za rad nižih tužilaštava.

Težište rada tužilaštva bili su kazneni predmeti. Moram kazati da je bilo relativno malo kaznenih prijava zbog koruptivnih kaznenih djela. Ne sjećam se prijava za počinjenje kaznenih djela iz te oblasti (korupcije), pa čak ni drugih, protiv visokih državnih dužnosnika. Za takva kaznena djela nisu prijavljivani ni javni tužioci, odnosno njihovi zamjenici, ali ni suci. Sjećam se da su vođeni neki disciplinski postupci protiv pojedinaca zbog nesavjesnog i neodgovornog izvršavanja dužnosti. Bilo je i razrješavanja dužnosti zbog tih razloga, pa tako i jednog mlađeg zamjenika općinskog javnog tužilaštva s područja Istre.

Sudovi na području Hrvatske, u vrijeme dok sam bio na dužnosti Javnog tužioca, posebno se to odnosi na krivično - kazneno sudovanje, bili su izuzetno ažurni, učinkoviti. Tvrdim to zato jer sam imao uvid i u rad sudova čitajući izvještaje i putem informacija nižih javnih tužilaštava. Bilo je puno bolje stanje od ovog današnjeg kada je riječ o pružanju pravne zaštite sudova.

Naravno da sam u vršenju svoje dužnosti upoznao, komunicirao, a s nekima i surađivao, tadašnje najviše državne pravosudne i druge dužnosnike Hrvatske, i to predsjednika Predsjedništva Antu Markovića, Ivu Latina i Franju Tuđmana, predsjednike Izvršnog vijeća, odnosno Vlade Antu Milovića, Stjepana Mesića, predsjednika hrvatskog Sabora prof. dr. Anđelka Runjića (pred kojim sam položio i svečanu izjavu – zakletvu), predsjednika Ustavnog suda Jadranka Crnića, predsjednika Vrhovnog suda Đuru Dubelića.

Sa sekretarom za unutarnje poslove Vilimom Mulcom (iz Rijeke) i njegovim suradnicima usko sam surađivao, što je i razumljivo. Upoznao sam tada i Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su nakon osamostaljenja Hrvatske ostali u službi unutarnjih poslova (vjerojatno na Tuđmanov zahtjev), s time da je Perković postavljen na čelo službe sigurnosti. Bio sam iznenađen kada sam čuo da su obojica izručeni Njemačkoj gdje im je suđeno za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Smatram, naime, da je postupak trebalo voditi u Hrvatskoj, ako je uopće bilo osnova za njegovo pokretanje. Uvjeren sam da Njemačka, ali ni druge zemlje Europske unije ne bi Hrvatskoj nikada izručile vodeće ljude državne sigurnosti.

Da ne zaboravim, redovno sam komunicirao sa Saveznim javnim tužiocima (Milošem Bakićem i Ljubom Prljetom) i njihovim zamjenicima, posebno Markom Prijićem, zamjenikom iz Hrvatske. Postoji fama da su javna tužilaštva, pa čak i sudovi radili po nalogu Komiteta, tadašnjih moćnika, izvana. Nikada mojim zamjenicima, nižim tužiocima i meni nitko sa strane nije davao naloge, pa ni savjete kako ću raditi, kako bi trebalo riješiti predmet i slično. Nikada nisam bio u kabinetu tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Ante Milovića, niti je on bio u mom, a svjedoci smo kako su Andrej Plenković, predsjednik Vlade i HDZ-a, i glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan zajedno držali konferenciju za novinare.

Nalozi nisu dolazili niti od Saveznog javnog tužioca i njegovih zamjenika. Sve odluke donijete u Javnom tužilaštvu Hrvatske donesene su autonomno, samostalno od javnih tužioca i mene koji sam bio na čelu te organizacije. Čak i u onom kritičnom razdoblju, rekao bih povijesnom, kada su krenuli procesi u pravcu osamostaljenja Hrvatske, ja kao javni tužilac, ali i Javno tužilaštvo u cjelini, donosio sam, odnosno donosilo je odluke autonomno, samostalno, ne dozvoljavajući utjecaj sa strane, a nekada su te odluke imale ili mogle imati dalekosežne posljedice.

Ilustrirat ću ove navode s nekim konkretnim primjerima. Godine 1989. Franjo Tuđman i njegovi suradnici, među kojima je bio i Vladimir Šeks, nakon donošenja ustavnih amandmana kreću u osnivanje političke stranke, s krajnjim ciljem osnivanja samostalne Hrvatske. Treba imati u vidu da je prije Tuđmana Milošević krenuo sa svojim bradatim jurišnicima i marševima, mitinzima po nekim dijelovima Jugoslavije; općenito krenuo je proces razbijanja Jugoslavije i stvaranja velike Srbije.

Tuđman je na osnivačkoj skupštini HDZ-a održao vatreni govor i, između ostalog, izrekao poznatu rečenicu da "NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom". Uslijedili su reakcije i pritisci na mene osobno da se pokrene kazneni postupak protiv Tuđmana, ne samo zbog izgovorene rečenice, već i zbog toga jer želi "srušiti ustavni poredak Jugoslavije". Tih pritisaka bilo je i od nekih pojedinaca iz Hrvatske (ne čelnih), ali i iz Beograda (ne Saveznog javnog tužioca već javnog tužioca Srbije). Kada smo se našli na jednom sastanku u rujnu 1989., javni tužilac Srbije u četiri mi je oka oštro rekao: "Kada ćeš zatvoriti i goniti Tuđmana?" Odbrusio sam mu istim tonom: "Kada ti budeš zatvorio i gonio Miloševića", te mu okrenuo leđa. S obzirom na to da je snimka spomenutog Tuđmanovog govora bila dostavljena okružnoj javnoj tužiteljici u Zagrebu Ivanki Pintar Gajer, nazvao sam je i zamolio da mi je pošalje. Donio mi ju je njezin zamjenik Anto Nobilo, zajedno smo je odgledali u mom uredu i nakon što je on otišao od mene, nazvao sam kolegicu Pintar Gajer i kazao da protiv Tuđmana ne poduzima ništa. I nije.

Tu sam odluku donio samostalno, nikoga nisam pitao za mišljenje, konzultirao se, a niti sam bilo kome saopćio, pa niti Tuđmanu kada sam bio s njim na razgovoru koji je trajao punih 45 minuta, pred kraj isteka mog mandata 1990. Što bi se dogodilo i kako bi se stvari odvijale da sam naredio da se pokrene kazneni postupak protiv Franje Tuđmana i da ga se pritvori?

Predsjednik Visokog prekršajnog suda mi je krajem 1989. poslao prekršajnu prijavu podnesenu protiv Tuđmana, ne sjećam se o kojem se prekršaju radilo (nije bilo vezano za skup u Lisinskom) i pitao me za mišljenje. Nakon što sam pročitao prijavu, nazvao sam ga i kazao mu kako smatram da Tuđman nije napravio nikakav prekršaj i predložio mu da se prijava odbaci, na što je rekao da će tako i postupiti.

Protiv jednog od najbližih Tuđmanovih suradnika Vladimira Šeksa bila je podnesena krivična prijava u listopadu 1999. za izgovorene riječi na jednom skupu s našim iseljenicima u Australiji. U toj prijavi (koju je podnio tadašnji sekretarijat za unutarnje poslove) nije navedeno zbog kojeg se kaznenog djela prijavljuje. Šeks je na tom skupu očigledno u domoljubnom, nacionalističkom žaru, najavljujući stvaranje samostalne Hrvatske, izgovorio slijedeće riječi: "…Svi oni u domovini koji se hrvatskom nacionalnom pokretu nađu na putu, pa bili oni i naša rođena braća, vjerujte mi, bit će maknuti… Na ostvarenju tog puta mi ćemo micati, micati sve što nam stoji na putu… Taj rak ćemo mi uništiti. Ni jedan organizam ne pregovara sa svojim rakom…"

Citirane riječi doista sadržavaju elemente kaznenog djela terorizma, odnosno prijetnje terorističkim akcijama. Spomenutu krivičnu prijavu protiv Šeksa donijela mi je tadašnja okružna javna tužiteljica Pintar Gajer i zamolila me da joj kažem što da radi sa njom. Rekao sam joj da o toj prijavi ne govori nikome, da ću prijavu zadržati kod sebe, proučiti je i javiti joj se. Prijavu sam, nakon što sam je pročitao, stavio u sef koji je bio u mom uredu. Odlučio sam, ali s time nisam nikoga upoznao, da protiv Šeksa javno tužilaštvo ništa ne poduzme. Tako sam ga abolirao, a kaznenu prijavu sam, nakon što sam napustio javno tužilaštvo Hrvatske, ponio sa sobom i čuvam je kao uspomenu u svojoj arhivi.

Kasnije sam saznao, kao i javnost, da je i Stjepan Mesić, u vrijeme kada i Šeks, obilazio našu emigraciju u Australiji i "iz sveg grla" pjevao ustaške pjesme. Kao javni tužilac bio sam upoznat (svakodnevno sam dobivao povjerljive informacije od SUP-a, službe sigurnosti) s činjenicom da pojedini istaknuti članovi HDZ-a, uključivši i Tuđmana, putuju po inozemstvu (Australija, SAD, Njemačka) te drže sastanke, govore, susreću se s našom emigracijom, upoznaju ih s političkim prilikama u Hrvatskoj i planiranim radnjama koje se poduzimaju u cilju osamostaljenja Hrvatske.

Javno tužilaštvo nije pokretalo nikakve postupke zbog aktivnosti koje su bile usmjerene na osamostaljenje Hrvatske. Svi okružni javni tužioci znali su za takav stav javnog tužilaštva Hrvatske i mene osobno. Uostalom, taj stav sam i javno iznio na jednom skupu održanom početkom 1990. u Puli, proslavi 45-godišnjice osnivanja javnog tužilaštva kojem je bio prisutan i savezni javni tužilac Ljubo Prljeta. Na tom sam skupu doslovno kazao: "…Javno tužilaštvo Hrvatske i ja osobno kao javni tužilac, protivimo se bilo kakvim represivnim mjerama usmjerenim onemogućavanju ili sprječavanju demokratskih procesa u Hrvatskoj."

Međutim, dogodili su se drugi retrogradni procesi koji su inicirani i započeti (1989.) od strane Miloševića i njegovih jurišnika (istomišljenika) a prošireni su, vrlo brzo, i na područje Hrvatske. Dobro su poznata ta zbivanja, ovom prilikom ću podsjetiti na početak "žarišta" - proslavu 600-godišnjice Kosovske bitke na Kninskom polju (kraj Knina) 8. i 9.srpnja 1989., na kojoj je priređen pravi šovinistički, prosrpski dernek. Tom su prilikom pojedini govornici širili mržnju, razdor, netrpeljivost prema Hrvatima i Hrvatskoj u takvoj količini i takvim riječima da je javno tužilaštvo odlučilo pokrenuti i kaznene postupke protiv pojedinaca. Optužnice su podignute protiv Sime Dubajića, Jove Opačića, Mike Androvića i Ante Maleša.

Nakon tih optužnica uslijedila je naprosto histerična nacionalistička, šovinistička hajka u Beogradu, Srbiji, ali i u Hrvatskoj, kojom su bili obuhvaćeni pojedini političari, druge javne osobe. Naravno, nije bilo pošteđeno ni javno tužilaštvo, niti ja osobno kao javni tužilac. Bio sam ogorčen takvim reagiranjima, javnim istupima, a posebno kada su pojedinci javno tvrdili i pisali da su Hrvati genocidan narod. O mom viđenju i mišljenju o tim pojavama poslao sam opširan izvještaj predsjedniku Predsjedništva SR Hrvatske Ivi Latinu, a 4. rujna 1989.godine poslao sam pismo Saveznom javnom tužiocu Ljubi Prljeti, koje sam osobno napisao, na čak 22 stranice. Iz tog pisma, koje u cijelosti objavljujem u svojoj knjizi, izdvajam manje dijelove teksta:

"Za vrijeme proslave 600-te godišnjice Kosovske bitke u Kninu, a čijoj proslavi, uz brojne goste i domaće stanovništvo, prisustvuju grupice i pojedinci, posebno upečatljiva grupa iz Stare Pazove kojoj je (prema pisanju Ekspres politike) Miroslav Šolević napravio scenarij provokacija. Ove grupe i pojedinci su, zajedno s istomišljenicima s kninskog područja, svojim provokativnim ponašanjem, odjećom, parolama, amblemima, pjesmama s visokim nacionalističkim nabojem, nasilnim prekidanjem kulturno-zabavnog programa, a s ciljem da pošto-poto organiziraju miting u svojoj režiji, što im je samo djelomično uspjelo, jer je velika većina prisutnih to jednostavno ignorirala ili otišla; izazvali veliko uznemirenje, podozrenje i strah dijela javnosti u našoj Republici, posebno i zbog toga jer je i Jovan Opačić uspio pročitati svoj nacionalistički govor. Ovim pojedincima i grupicama nije bilo do proslave, dostojanstva, poštivanja elementarnih normi ponašanja pruženog gostoprimstva, već do drugih ciljeva koje su djelomično i postigli. Kao što je već rečeno, od ove proslave pa dalje dolazi do velikog porasta nacionalističkih ekscesa, nacionalnog podozrenja pa i podvojenosti, uznemirenja i straha.

Nakon pokretanja postupka protiv Sime Dubajića, a i sada protiv Opačića, u dobrom dijelu štampe koja izlazi na području SR Srbije daje im se aureola nacionalnih heroja i mučenika. Organiziraju se protesti u Beogradu, Kosovom Polju i drugdje, te u Plavnom, rodnom mjestu okrivljenog Opačića. Na zboru u Plavnom i Kosovom Polju 'slučajno' se zatekao i Bogdan Kecman te je tom prilikom, prema onom što je objavljeno u štampi, rekao da će nakon zatvaranja Opačića doći do silovanja žena, progona Srba s njihovih ognjišta te da je Opačić zatvoren jer se još ranije protivio da se na tom području skloni nuklearni otpad koji je tamo htjela skloniti SR Hrvatska kako bi valjda na taj način trovala srpsko stanovništvo. Formiran je i poseban odbor za obranu Dubajića u kojem je niz poznatih imena iz Beograda i šire. Šalju se telegrami podrške, traži se njegovo puštanje iz pritvora, obustava krivičnog postupka. Vrši se neviđeni pritisak na pravosudne i druge organe SR Hrvatske. Čujem da će Opačića braniti 63 advokata iz SR Srbije. Okrivljeni Dubajić je uskoro nakon mitinga u Kninu prema nekim informacijama dobio u Beogradu znatno veći stan te je nedavno i preselio u Beograd. Širi se teza, 31. 08. potpuno neuvijeno rečena na sastanku udruženja književnika Srbije u Beogradu, zapravo optužba o progonu Srba u SR Hrvatskoj, a još od ranije je položaj Srba u našoj Republici uspoređivan s položajem Srba i Crnogoraca na Kosovu i slično.

Još sam u Sarajevu govorio o sve raširenijoj medijskoj optužbi o genocidnosti hrvatskog naroda, o prinudnoj asimilaciji, obespravljenosti i protjerivanju srpskog naroda u SR Hrvatskoj nakon rata, o uspoređivanju položaja srpskog naroda u SR Hrvatskoj sa Srbima i Crnogorcima na SAP Kosovu, o mržnji hrvatskog naroda prema srpskom, o antisrpskoj politici hrvatskog rukovodstva i dr. Sve ove i slične teze pojavljuju se u nekim listovima koji pretežno izlaze u Beogradu i otvoreno ih iznose pojedinci, a da nema ni najblaže reakcije na njih.

Glas crkve je 1988. (mislim da se štampa i izlazi u Šapcu) objavio napis književnika Vuka Draškovića iz Beograda pod naslovom 'Svi Navukadonosori roda srpskog' u kojem između ostalog kaže: 'Hrvatima, Muslimanima i Arnautima opraštaju se svi nad Srbima počinjeni zločini, a u Hrvatsku i Sloveniju usmjerava se lavovski deo bankovnog kapitala i novac za izgradnju vitalnih objekata državne ekonomije. U ratu poražena nacistička i genocidna Hrvatska, čiji pukovi stižu čak do Staljingrada, biva nagrađena dobitkom Baranje, Dalmacije i gotovo cele Jadranske obale. To je jedina fašistička saveznica u Evropi koja je u mir, uz svoj poraz, umarširala pobedom.'

Zbog ovog napisa Javno tužilaštvo Hrvatske je iniciralo pokretanje krivičnog postupka kod Javnog tužilaštva Srbije. O konačnom ishodu nismo obaviješteni. Poznato nam je međutim da Drašković i dalje istupa s ovim izuzetno otrovnim nacionalističkim tezama. Čak mu je dozvoljeno da otputuje u inozemstvo i tamo istupa javno sa svojim optužbama.

Momo Kapor, također književnik iz Beograda, poručuje Hrvatima i Slovencima: 'Ako hoćete gospodo severnjaci da ostanete u Jugoslaviji - ostanite, a ako nećete, idite u pičku materinu. Mi smo dovoljni sami sebi, možemo da budemo i kneževina ako treba... Ali ako ona (Jugoslavija, op. a.) smeta Hrvatima ili Slovencima, pa neka idu, videćemo kako će im biti. Vratiće se na kolenima i moliti da ih primimo... Jebite se braćo...'

Najnoviji grub i neprijateljski ispad Dobrice Ćosića, književnika i akademika iz Beograda, je njegov nedavni intervju u talijanskom dnevniku Il tempo. U tom razgovoru on između ostalog tvrdi da je Tito dao Istru Hrvatskoj, otjerao Talijane iz Istre i zauzeo Zadar. Ove teške klevete i optužbe izazvale su zaprepaštenje i ogorčenje u SR Hrvatskoj, a posebno u Istri. Dobro je Ćosiću poznato da Tito nije dao Istru Hrvatskoj, već da je istarski narod, u skladu sa svojim vjekovnim težnjama, preko svojih predstavnika, i to Hrvata i Talijana, 9.rujna 1943.godine na prvom istarskom Saboru u Pazinu donio poznate i povijesne odluke o potpunom raskidu s fašističkom Italijom i stavljanju svih zakona Italije van snage koji su važili na području Istre, te donio odluku o sjedinjenju Istre sa svojom domovinom Hrvatskom. Poznato mu je također da su ZAVNOH i AVNOJ (na 2.zasjedanju u Jajcu 1943.) potvrdili te odluke. Drug Tito je na 2. zasjedanju AVNOJ-a rekao: 'Jedan od najljepših uspjeha našeg narodnog ustanka, koji ima veliki historijski značaj, jest oslobođenje Istre i Slovenskog primorja poslije kapitulacije Italije. 20-godišnje ropstvo hrvatskog i slovenskog naroda nije moglo, usprkos svim naporima fašista, oduzeti našoj porobljenoj braći njihovo nacionalno obilježje i oslabiti njihove težnje za sjedinjenjem sa svojom braćom i ostalim narodima Jugoslavije.'

Stanovnici Istre su uvijek svoj poluotok i sebe smatrali sastavnim dijelom Hrvatske, a dizanjem narodnog ustanka svojim masovnim učešćem odlukama i djelovanju to su i dokazali. Posljedice fašističke vladavine u Istri i drugim okupiranim krajevima poznate su svima pa i Ćosiću. Ovakvo stanovište u kojem se otvoreno trguje teritorijem, koji je neraskidivi dio suverene SR Hrvatske i SFRJ, u kojem se otvoreno podržavaju i današnje težnje profašističkih krugova u Italiji, izazvale su gnušanje i ogorčenje te val protesta Istrana i drugih. Ćosiću je poznato da je narod Istre dao oko 30.000 boraca u NOB od kojih je više od 6.000 poginulo, da ih je na hiljade, koji nisu bili u jedinicama, ubijeno, likvidirano. Borili su se i ginuli zajedno Hrvati, Slovenci i Talijani. Oni zajedno u slozi žive na tim prostorima s pripadnicima drugih naroda i narodnosti, od kojih ima na hiljade nakon II. svjetskog rata doseljenih Srba, Albanaca i drugih. Oni svi zajedno žive u izuzetno skladnim međunacionalnim odnosima, svojim znanjem i marljivošću, a i pomoći šire zajednice doprinijeli su velikom ekonomskom i kulturnom prosperitetu i razvijenosti ovog poluotoka. To područje poznato je po stabilnim političkim odnosima te izuzetno dobro razvijenim međususjedskim odnosima s Republikom Italijom. Istra daje, a i do sada je davala nemali doprinos sveukupnom razvoju SR Hrvatske i SFRJ. Treba valjda i taj dio ove zemlje destabilizirati, a Ćosić to na izuzetno grub način pokušava time da u ime svojih ideja prodaje i odriče se dijela valjda i njegove zemlje.

Gornji citati vrlo zorno prikazuju atmosferu koja je zavladala u Srbiji neposredno prije pobune Srba u Hrvatskoj i agresije Miloševićeve klike na Hrvatsku. Prema mojim saznanjima, o pismu, koje sam uputio Saveznom javnom tužiocu, raspravljalo se na Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka kojim je predsjedavao tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ Borislav Jović. Tim sam pismom zapravo predvidio ono što se u nastavku zbivalo na ovim balkanskim prostorima, konkretno Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova. Dolazi do rata, agresije, genocida (Srebrenica), razaranja, ubijanja, protjerivanja ljudi samo zato što su Hrvati, Muslimani, Albanci, Srbi, otvaranja koncentracionih logora, kopirane su metode nacista, fašista, ustaša. Vjerovao sam da se onaj pakao i grozote koje sam proživio kao dijete neće nikada ponoviti. Prevario sam se.

Nije prošlo dugo vremena od uspostave kakvog-takvog mira postignutog Daytonskim sporazumom, a već se ponovno javljaju siluete jahača apokalipse koji žele stvoriti novi "Srpski svet" ili "veliku Srbiju" (Vučić) "otcepljenjem Republike Srpske od BiH i pripojenjem Srbiji" (Dodik). Indikativno je da s Dodikom i Vučićem šuruje predsjednik HDZ-a iz BiH Dragan Čović, inače počasni doktor znanosti zagrebačkog Sveučilišta. Proslavi Čovićevog nedavnog rođendana pridružili su se Dodik i naš ministar vanjskih poslova Goran Grlić-Radman. Nadam se da se moje zloguke prognoze o avetima rata (Vučić i Dodik) neće ostvariti.

Povezane vijesti

• Grmoja optužio Šeksa da je još 90-tih znao za kreditne malverzacije Agrokora
• Tuđman je prepoznavši znakove vremena ostvario slobodnu i samostalnu Hrvatsku
• Goran Frančula pušten na slobodu uz mjere opreza