Rasplamsala se priča o igralištu na Valkanama. Prema očekivanjima, jer je cijela ta problematika, od njenih početaka, opterećena više političkim-interesnim-društvenim suprotstavljenostima, a najmanje nogometnom problematikom. I to je ironija ove priče.

Prije svega trebalo bi naglasiti jednu stvar. Iako su trenutno nominalno suprotstavljeni u očima javnosti nogometni ljudi vs aktivisti, oni zapravo imaju sličnu dinamiku svojih ciljeva ili misija. S jedne strane su aktivisti, koji zagovaraju svoje ciljeve ili uvjerenja te su motivirani na različitim područjima društvenog života. Iako se načelno bore za ciljeve općeg interesa primjetno jest da se kod nas stvara dojam kako su to destruktivne snage. Pogotovo je tako u očima onih koji su dio puno šireg spektra pasivizma, odnosno onih ljudi koji samo promatraju što se oko njih i u ime njih događa. Naravno, govorimo općenito, a ne o nekom specifičnom slučaju. Aktivisti su ljudi koji su potrebni svakom društvu jer mogu biti svojevrsni korektiv ukazivanjem na određene anomalije i zloupotrebe u svekolikim sferama života. Aktivisti su i oni ljudi koji aktivno djeluju i kroz različite institucije i udruge na dobrobit društvene zajednice. Recimo, nekadašnja nogometašica i kćerka bivšeg nogometaša Josipa Babića, iznimno je aktivna osoba u pomaganju potrebitima. Ona svoju empatičnost prema onima kojima treba pomoć pretvorila je u poziv života te iskazuje htjenje, trud, požrtvovnost, inicijativu da pomogne ljudima u muci zbog neimaštine, gubitka doma, bolesti, nemoći i slično. Helena Babić je u Crvenom križu, ali to je prije svega osoba koja simbolizira tu priču o aktivnosti za društvenu dobrobit i poglavito za najranjiviju populaciju…

Nogomet je najmasovniji sport na svijetu. Bez konkurencije. Znači i da je najpopularniji. Kako u svijetu, tako je i u Hrvatskoj. Njime se organizirano aktivno bavi više od 130 tisuća ljudi od 8 do X godina, a deset puta toliko ga prakticira rekreativno. Zato je nogomet društveno vrlo prisutan u javnosti, medijima, kao što je u našim domovima, prijateljskim kružocima. Posve mi je razumljivo da ljudi koji nemaju neki afinitet za nogomet, da ne govorim o strasti, gaje ravnodušnost, gdje god iritiranost prema takvom društvenom statusu najpopularnijeg sporta. Nešto manje je prihvatljiv otvoreni antagonizam kojeg se iz nekih drugih sfera društvenog života (recimo kulture, znanosti, obrazovanja….) intenzivno javno manifestira prema nogometnom sportu, njegovim poklonicima, ali i njegovim potrebama i nužnim ulaganjima u infrastrukturu. Ispada da je nogomet kriv što nema više bolnica, vrtića, staračkih domova, parkova i kulturnih sadržaja. Ispada da je nogomet kriv što su neke profesije u hrvatskoj slabo plaćene, ili su neki sadržaji slabije praćeni. Ispada da je nogomet kriv što drugi sportovi imaju manje aktivnih sudionika, manje javne pažnje i financija, posljedično manje uspjeha. Ispada i da je svaka aktivnost s mladima u nogometu drugog reda u odnosu na druge sportove ili sfere, recimo u kulturi i nekoj drugoj društvenoj djelatnosti. Po nekom defaultu ispada da i svi oni ljudi koji rade u nogometu, a koji je u Hrvatskoj 99,99% amaterizam, su bezvezni tipovi drugog reda, koji samo iskorištavaju djecu i društvo za svoje sitne (ili veće) interese. Ispada da biti trener i brinuti o mladoj djeci u klubu je neusporedivo manje vrijedno od vođenja brige o djeci u vrtiću, školi, na baletu, recitatorskoj ili inoj grupi. Malo karikiram, ali uglavnom tu smo negdje u javnoj diskursu o nogometu.

Profesionalnim nogometom u Hrvatskoj se bavi oko 500-tinjak igrača i oko 200-tinjak trenera. Samo je 10 profesionalnih klubova. Što znači da je 129 tisuća igrača, trenera, kao i dužnosnika u oko 1.100 klubova amaterskog statusa.

Taj ogroman pogon igrača, od pred-natjecatelja preko mlađih i starijih pionira, kadeta i juniora, do seniora i veterana, netko treba voditi i svakodnevno vrlo odgovorno servisirati. Golema većina toga svijeta nogometa u nas su tzv. obični ljudi, kojima je zajednička strast za nogomet, briga za lokalni klub i mladež te privrženost tom sportskom životu. Naravno, u svakoj masi, od najmanje do najveće, uvijek će se naći doza lošijih tipova, sebičnih muljatora ili neodgovornih aktera. Gdje je masa veća proporcionalno će ih biti više nego gdje su manje grupacije ljudi.

Eto, izuzmemo li desetak profesionalnih klubova, pa recimo još 10-ak koji streme tome (ali realno nemaju dovoljno snage za taj iskorak), ostaje još minimalno 1.000 klubova, i niz škola nogometa (koje su drugačije od klubova, pogotovo natjecateljski), u kojima radi vojska amaterskih djelatnika. Po svemu što rade, pogotovo u niže razrednim klubovima, ti ljudi su također svojevrsni aktivisti. I oni koji su probali taj rad, amaterskog djelovanja po klubovima (ne mora biti nogometni), jako dobro znaju koja je to teška borba u svakodnevici da se stvaraju uvjeti da mnoštvo igrača ima gdje trenirati, dobije pristojnu opremu, obrok na putovanju i po mogućnosti ugodan prijevoz na duže relacije.

Amaterski klubovi od društvene su zajednice nekad dobivali izdašnije dotacije. Amaterski klubovi danas od društvene zajednice dobivaju sitniš. Pri tom treba imati u vidu da su troškovi danas u odnosu na nekad nebo i zemlja. Kao i dinamika plaćanja. Nekad je dosta bila narudžbenica, na dođem ti, za opremu, autobuse, pansion i prehranu. Danas ne možete dobiti ni dozvolu za igru ako niste unaprijed osigurali kotizacije, sudačke i delegatske takse. Zato je amaterskih djelatnika sve manje, jer sva požrtvovnost i dobra djela prije ili poslije u javnosti bivaju ocrnjena a oni prozivani. Tko će »sutra« brinuti u svim tim akterima, tko će djeci organizirati život u klubu i pod društvenom kontrolom, a neće ih prepustiti čarima ulice i društvenih mreža?

Današnji NK Uljanik je formiran kao novi klub, nakon što je bivši "Uljanik" prerastao u Istru 1961. Kao i svaki Uljanik, tako je i ovaj bio pod skutama brodogradilišta. Kada je BI Uljanik krahirao, NK Uljanik je ostao siroče. O klubu se brine par ljudi koji se svakodnevno troše da bi taj pogon od par stotina ljudi, s desetak selekcija igrača, od najmlađih do seniora, mogao uopće postojati. Svedemo li stvar na pitanje financiranja, uz simboličke iznose Sportskog saveza (Grada), egzistencijalno je presudno da tih par ljudi nađe nekog sponzora, žica par prijatelja koji to mogu za donacije, i da nekako skupi novac za trenere, troškove natjecanja, opremu, putovanja. Predsjednik tog kluba, Toni Draguzet, je uspješan ugostitelj. I sigurno bi komotnije živio da nema svakog dana borbu za Uljanik. I sasvim je sigurno da iz svog poduzetničkog prihoda dijelom usmjerava sponzorstvo klubu, kao što je sigurno da svoje poslovne veze i prijateljstva pokušava iskoristiti da animira nova sponzorstva i dotacije.

Da nema njega NK Uljanik bi se, sasvim sigurno, ugasio. Jer svima su puna usta pomaganja sportu, amaterskim klubovima, udrugama koje okupljaju mladež, ali pasivizam je vrlo intenzivan u odnosu na aktivizam jer je to lakše. Mnogi su tumači teorije šta se treba napraviti (pogotovo u nogometu), ali u praksi nemaju ni aktivnost odlaska na utakmice. NK Uljanik je, recimo, okupljalište mladeži kvarta (Veruda) i grada, ima većinom domaće igrače, lideri su Treće NL zapad, ali na tribinama bude po 50-70 ljudi. Rodbina, ponešto prijatelja i poneki kibic koji vole nogomet i ideju Uljanik.

NK Uljanik treba kao zrak za disanje pomoćno igralište, da bi zadržao masu mladeži, da bi klub imao smisao, da bi njegovi članovi imali dostojanstvo rada i amaterskog bavljenja sportom. Pomoćni teren na Valkanama je davno lociran kao mjesto uređenja tog nužnog infrastrukturnog sadržaja. Zbog svega toga, i prije navedenog, uvjerljiv je dojam da se zapravo stvara nelogična suprotstavljenost ljudi koji su aktivni u korist društvene brige o sportu i mladeži, s onima koji su aktivni u korist društvene brige u ovom slučaju o prostoru "za sve". Takva fronta između različitih "aktivnosti" ali sličnih društvenih motivacija nije prirodna. Pomoćni teren je nužda. No, nužda je i obveza onih koji to grade/investiraju (Grad) da sve bude po zakonu, kao i da nužna sječa stabala ima svoju prirodnu kompenzaciju sadnjom više stabala nego što ih je srušeno. Usput rečeno, Pula je grad koji u relaciji s površinom spada među najšumovitije urbane prostore u Europi. Kompromisi u očuvanju okoliša i društveno nužne (i to je ključno) infrastrukturne gradnje uvijek su najbolje rješenje da se očuvaju pozitivni ljudski odnosi unutar zajednice koji će jamčiti njen prosperitet. Izbjegavanje kompromisa, i djelovanja bez vrlo jasne i društveno legitimirane "papirnate podloge" samo snaži isključivosti i polarizaciju ljudi unutar jedne sredine. Svejedno s koje strane se nameću "svoje istine", društvo (svi) je već na gubitku.

Povezane vijesti

• METROPULA: Stari i novi vijek nogometa
• MetroPula: Učiti se štovati naše, jer, naše je
• MetroPula: Pripremati se na faze margine