Kad je 1992. godine Europska kuća nogometa (UEFA) odlučila promijeniti format kupova, činilo se da se dogodilo nemoguće. Konzervativni sport uveo je drastično drugačije međunarodno natjecanje kad su u pitanju prvaci država. Umjesto Kupa prvaka, na ispadanje, uvedena je Liga prvaka, po grupama. Uz primjenu sudske odluke Bosman, kada su ukinute odštete (1995.) to su dvije revolucionarne preinake koje su nogomet usmjerile u novi vijek. Sve što se do tada događalo u nogometnim procesima, ritmovi, plaćanja, marketing, igre, publika, stadioni, sve je ostalo u starom vijeku.

Prije nekoliko dana UEFA je izglasala i najnoviju promjenu Lige prvaka. Umjesto 32 kluba nastupit će 36, a umjesto po grupama igrat će se u jednoj Ligi s 36 momčadi. Svaka će momčad imati zajamčeno po 8 utakmica, dvije više nego prije po grupama. Zanimljivost je da neće biti istog suparnika kući i u gostima, nego 4 domaće utakmice i 4 gostovanja uvijek s različitim suparnikom! Nakon toga prvih osam na ljestvici idu direktno u osminu finala. Oni između 9. i 24. mjesta doigravat će (kući i vani) za još 8 mjesta. Klubovi koji su zauzeli posljednjih 12 mjesta ispadaju iz natjecanja. Slična će reforma uslijediti u Euro ligi te u Konferencijskoj ligi. UEFA je stvorila praktično tri lige (klase) nogometa.

Zašto se su se ti procesi promjena u posljednjih 10-15 godina znatno ubrzali i drastično mijenjaju nogomet kakvog smo poznavali do početka 2000-tih godina? Najjednostavniji i najkraći je odgovor – novac! Naravno da su se u nogometu i prije zarađivali ozbiljni novci, pogotovo u kontekstu drugih djelatnosti. No, uzlet koji je uslijedio u posljednjih desetak godina ukazuje nam na neku novu eru u kojoj nogomet rabi brojke koje su izvan sfere logike nogometa. Od prvog Ronaldova transfera u Real 2009. godine, koji je s 94 milijuna eura najavio eksploziju cijena, događali su se pomaci. Tri godine kasnije Gareth Bale je, opet Realu, otišao kao prvih iznad 101 milijun odštete, a opet tri godine kasnije Neymar je podigao letvicu na 222 milijuna eura. Pratili su ga Dembele 140, Coutinho 135, pa Mbappe 145 milijuna eura… Ti ekstremi su priča za sebe, ali su kao vrh nametnuli visoke razine plaćanja i za vrlo dobre i srednje dobre igrače, koji od 15-20 milijuna sada ulaze u razred 40-60-80 milijuna eura.

Odakle toliki novac i kakav interes ima netko pojedincu platiti godišnju plaću u iznosu 15-30, pa čak i 50 milijuna eura? Vraćam se na početak milenija, kada su u europski nogomet ušli globalni kapitalisti. Simbol novog vremena bio je Roman Abramović, koji je Chelsea kupio 2003. godine za stotinjak milijuna eura. Zbog agresije Rusije u Ukrajini Abramovića je britanska vlada prinudila (sankcije) da proda Chelsea i u ovoj slabijoj mu poziciji, zamislite, našao se američki team biznismena koji su za londonski klub izdvojili 5,2 milijarde eura!? U tom rasponu od 2003. do 2022. u engleski, francuski, španjolski i talijanski nogomet ušlo je mnoštvo prvo ruskih, pa američkih i arapskih milijardera. Ako bismo rekli da su ruski oligarsi tražili svjetsku promidžbu kroz nogomet, ili da Arapi nastoje stvoriti imidž svjetski sposobnih biznismena te globalno promovirati svoje države kroz slavne klubove, najjasniji znak da je nogomet postao slika ubrzanog svijeta i još brže industrije novca pružaju Amerikanci. U SAD-u nogomet teško dobiva status koji uživaju tamošnji football, bejzbol, košarka i hokej, posljedično i nema velikih zarada. No, u Europi su, potaknuti rastom kapitala u nogometu, odmah nanjušili veliki biznis. I zato ulažu milijarde eura da se dokopaju vlasništva elitnih klubova.

Danas su klubovi elitnog nogometa (njih 25-30 iz pet najjačih liga Engleske, Španjolske, Francuske, Njemačke i Italije) formatirane kao tvrtke i svojim vlasnicima donose ogromne prihode. U tom smislu je ilustrativna priča o prošlogodišnjem neuspjelom puču tih velikana, koji su htjeli formirati vlastitu Super ligu. Zatvoreni krug 20 klubova već je u američkoj investicijskoj banci Stanley Morgan imao partnera koji je trebao uložiti u startu 3,5 milijardi eura za pokretanje svojevrsnog NBA (američkog) sustava u nogometu. Predvodili su inicijativu Real Madrid i Barcelona, te Juventus, klubovi koji su po tradiciji u vlasništvu članova (Španjolci) odnosno jedne obitelji (Agnelli Juve), a koji su htjeli nametnuti snagu tradicije da bi za sebe ostvarili najveće moguće interese. Između ostalog diktiranje pravila funkcioniranja tvrtke Super liga, što je bio svojevrsni štit od najezde arapskih i američkih milijardera i njihovih pravila ponašanja. Primjer je to Paris SG-a i Manchester Cityja, koji iza sebe imaju šeike iz Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Oni raspolažu državnim fondovima, čija je investicijska baza od 150-300 milijardi eura, iz kojih unose u klubove koliko god novca treba samo da ostvare uspjeh, transfer željenog igrača ili promidžbu svojih interesa. Borba za vlast u europskom nogometu je nesmiljena upravo zato što netko želi lomiti stare institucionalne hijerarhije, a drugi kojima odgovaraju, žele ih održati. Super liga je propala jer su to nametnuli prije svega borbeni navijači engleskih klubova, a posljedično odmah podržale Vlade Velike Britanije, Italije, Španjolske i redom EU institucije. Da bi ipak kako tako održala prirodnu ravnotežu nogometa, kompromisom UEFA pokušava zadovoljiti i velike klubove, ali i debelu većinu ostalih koji žive na skromnijim razinama. Jedni bez drugih ne mogu, ali je vječan problem što veći i bogatiji žele više od onog što nogomet zarađuje, držeći da su oni najzaslužniji. Manjima uvijek pripadne manje jer, između ostalog, nemaju snagu da se natjecateljski u novom vijeku približe velikima. Činjenica da već 17 godina jedni te isti veliki klubovi osvajaju Ligu prvaka vrlo jasno govori tomu u prilog. Super liga je ugašena i prije početka, ali nova reforma UEFA-e, koja je prije par dana izglasana, bit će od 2024. do 2027., jedna od inačice "legalne" Super lige. Ne samo zato jer će se igrati revolucionarni sustav jedne lige s 36 klubova, nego i zbog brojaka koje će stresti običnog gledatelja. I koje još bistrije ukazuju u kojem je galopu nogomet novog vijeka.

UEFA za Ligu prvaka sada (i još dvije godine) stvara fond od 2 milijarde eura koji će se dijeliti klubovima. Čim uđete među 32 odmah imate garantiranih 15 milijuna eura. Svaka pobjeda u grupi vrijedi 2,8 milijuna, a svaki remi 930 tisuća eura. Plasman u osminu finala donosi dodatnih 9,6 milijuna, u četvrtfinale 10,6, polufinale 12,5, a finale 15,5 milijuna eura. Pobjednik dobiva bonus od 4,5 milijuna eura. Dakle pobjednik samo od premija može uzeti 52,7 milijuna, rejting donosi od 1-36 milijuna, a marketing pool (centraliziran) minimum od 6 milijuna eura. Ukupno dakle klub pobjednik može stići do 120 milijuna eura. Dodamo li tome da kroz prihod ulaznica, prodaje dresova i suvenira može se inkasirati 30-40 milijuna eura, već smo na 160 milijuna. Takvi dosezi naravno povećavaju vrijednost igrača, cijenu promotivnih utakmica, prihode od društvenih mreža itd… Vjerujem da je i laicima koji ne prate nogomet jednostavno shvatiti zašto se veliki igrači globalnog kapitala "guraju" u tu igru. Ona je kroz novo vrijeme postala Big deal, veliki posao i zakonitosti nogometne igre su u procesu smanjenja važnosti u odnosu na zakonitosti biznisa i globalnog kapitala. Tim prije što će novi format Lige prvaka od 2024. godine stvarati temeljni kapital od 5 milijardi eura, od kojih će oko 3 milijarde eura pripasti klubovima. Znači gore navedene prihode uvećajte u startu za 40%, a neke izvan nogometne posljedične prihode (komercijalno iskorištavanje brenda) proporcionalno i više.

Rekli bi na ovim prostorima, para k'o blata. Gdje je Hrvatska u tom eldoradu? Ona je već sada prebačena u treću ligu-klasu, jer osim prvaka države koji igra kvalifikacije za Ligu prvaka, svi ostali su svedeni na konferencijsku ligu. Koja je to razlika? Dinamo je ulascima u Ligu prvaka proteklih godina dobivao ogromne novce za HR prilike i na tom temelju stvara veliku razliku u odnosu na konkurenciju HNL-a. Štoviše, osiguravao je plasmanom u elitno natjecanje i bonuse (3-4 milijuna kuna) za svaki klub Prve lige, što je bonus kojeg izdvaja UEFA za razvoj nogometa. Razlika prihoda u odnosu na Konferencijsku ligu je dan i noć, a naši klubovi nisu se ni u nju uspjeli plasirati.

U procesu novog vijeka nogometa natjecateljski će biti sve manje neizvjesnosti, jer će najbogatiji dijeliti trofeje i najveće prihode među sobom. Ostali će tražiti svoje mjesto pod suncem, znači da nastupaju u Ligi, što više zarade, jer je to prioritet, kad i onako do trofeja ne mogu stići.

Izvjesno je da će sudbina HR klubova, ovakvi kakvi su sada, s izuzetkom dosad europski najuspješnijeg Dinama, biti u tom pravcu. Dočepati se treće lige i uzeti koji milijun eura da bi se onda nekako živjelo i ostvarilo neki važniji transfer. To je u Europi točno onako kako je definirana Prva HNL. Financijski i predvidljivo, s par glavnih igrača i ostalim statistima.

Povezane vijesti

• Vlakovi 21. stoljeća
• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča