Hrvatski turizam – nakon godina precijenjenosti ponude, odbijanja domaćih gostiju prije svega previsokim cijenama i pretvaranja najljepših gradova na Jadranu u magnete za jednodnevni visokoprofitni cruiser biznis - u svega pedesetak dana ozbiljne korona krize postao je svjestan vlastitih nedostataka. Od trenutka kada se u Hrvatskoj zarazila prva osoba do danas oprezni i iskusni ministar turizma Gari Cappelli i njegovi suradnici polako su suočavali javnost i sektor kojim rukovode da promijene koje dolaze nisu pozitivne, očekivane i profitabilne, nego da su za mnoge u branši, baš poput korona virusa, teško izlječive ili smrtonosne.

Posljednja poruka iz ministarstva turizma o tome da je predstojeća sezona propala u najmanju ruku za 75 posto prihoda (a može se govoriti i o 90 posto nastavi li se koronakriza kroz ljeto) pokazuje da se Vlada ne zavarava brzim raspletom krize, da ne prodaje lažna obećanja i da ne najavljuje čuda koje se ionako ne mogu dogoditi.

Ta je realnost svakako za pozdraviti, a možda i za pohvaliti jer će malo koji ministar i rijetka vlada u izbornoj godini umjesto slatkog meda obećanja biračima najaviti krv, znoj i suze. Odnosno, bitku za svakog gosta i poniznost u vođenju turističke, pa i svake druge politike.

Ministar Cappeli svjestan je da Hrvatska danas – u okruženju zemalja u kojima je koronavirus uzeo tisuće žrtava i gdje se život neće još mjesecima (pesimisti bi rekli, zauvijek) odvijati kao što se odvijao do prije nekoliko mjeseci – nije mjesto za odmor kakvo je do jučer bilo. Neće biti ni mjesto masovnog turizma prije nego što zasad nepostojeće cjepivo ne iskorijeni COVID-19, u hotelima će se spavati u svakoj trećoj sobi, u restoranima jesti za svakim trećim stolom dok ćemo na plaži ležati daleko jedan od drugoga.

Ali ovo je i prilika da se iskoriste prednosti koje domaća ponuda ima u odnosu na također posrnulu konkurenciju i na one oblike turističkog proizvoda koje može ponuditi uz manje prilagodbe novim okolnostima. Uz nautički turizam, male kampove s međusobno udaljenim gostima i kuće za odmor koje su prikladne za boravak turista u „turističkoj samoizolaciji”, jedan od proizvoda je i „robinzonski turizam” o kojem se prije nekoliko godina mnogo govorilo. Trebamo se sjetiti ponuda turističkih boravaka na bivšim svjetionicima, od Savudrije do Palagruže, na kojima su gosti željni posvemašnjeg mira i spokoja daleko od ljudi, masno plaćali dane i tjedne odmora. Moderni i izolirani „robinzoni” možda bi odmor pronašli i u starim napuštenim vojnim objektima širom Jadrana.

Ako su stari svjetionici jedan od plamičaka nade za hrvatski turizam, upalimo ih što prije. Štoviše, na njima se može brendirati „turizam u samoizolaciji”.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961