Da se u nekoj sređenoj i odgovornoj državi dogodi ubojstvo nevine 16-godišnjakinje na način na koji se to, nažalost, odvilo prošlog petka u ranim jutarnjim satima u Malom Lošinju, kad je djevojčici nož u prsa bez ijednog valjanog i razumljivog razloga smrtonosno zabio 41-godišnji psihički rastrojeni Branko Rafajac, ostavke bi ponudili šef lokalne policije te svi unutar policijskog sustava koji su se u opisu svog posla morali baviti čovjekom kojeg im je njegova bivša nevjenčana supruga u niz navrata opisala kao "osobu opasnu za sebe i za druge". Potvrdila je za medije kako je "policija od nje i puno prije ove tragedije dobila takve informacije". Na policiji je, naime, bila nekoliko puta, sa svime oko Rafajca ih je dobro upoznala i moglo se očekivati upravo nešto ovako. Bivša partnerica ubojice Branka Rafajca opravdano je ljuta jer je mišljenja da se ovo moglo spriječiti.

"Svi smo zakazali, svi mi, posebno ljudi u institucijama. Oni jako dobro znaju što se trebalo napraviti. Pitam se hoće li nakon ovoga moći živjeti i imati na duši dijete koje nije ništa krivo", dio je njene ispovijesti. Ona je policiju upozoravala i molila da intervenira. Ali uzalud. Kad je sugerirala smještaj bivšeg nevjenčanog partnera na psihijatriju, kaže da ju je policija otkantala. Ispalo je da ga se ona samo želi riješiti.      

Velikom dozom vjerojatnosti može se zaključiti da je u ovom slučaju sustav ozbiljno zakazao. To bi se brzo utvrdilo neovisnom i profesionalnom istragom, isto kao što bi se imenom i prezimenom trebalo utvrditi tko je to unutar riječke i lošinjske policije ignorirao upozorenja da je Rafajac čovjek u minskom polju. Sustav je, dakle, zakazao zato što je ubojica svojim načinom života, sukobima i incidentima sam na sebe skretao pažnju. Posljednje dvije godine živio je kao potencijalna bomba. Samo se čekala eksplozija ludila koja će kulminirati nekim zlom koje se na kraju i dogodilo. Istodobno je sustav, posebno policijski, više nijemo i nezainteresirano, nego angažirano i odgovorno, promatrao raspad čovjeka koji je bio hodajuća prijetnja. Isti taj sustav je zakazao jer je u njemu svakome najvažnije da se pokrije te da ne bude za nešto odgovoran. Rješavanje problema s čovjekom poput Rafajca naprosto nikome nije bilo prioritet. Kad bi se ovakva tragedija dogodila u Japanu, odgovorni bi podnijeli ostavke. Oni kojima ni to ne bi bilo dovoljno, zato što su zakazali i izgubili čast, počinili bi seppuku, u zapadnoeuropskoj kulturi poznatiji kao smrtonosni harakiri, najgrublji mogući oblik samokažnjavanja koje je ritualno, simbolično, ali ima i svoj duboki smisao. Seppuku u Hrvatskoj je, naravno, neprihvatljiv, no prihvatljivo bi bilo moralno podnošenje ostavke na razini šefa primorsko-goranske policije.

Ubojicu Branka Rafajca, koji je tražeći bivšu nevjenčanu suprugu naišao na nevino dijete te ga ubio pred majčinim očima i nadomak kućnog praga, susjedi su opisali kao osobu za izbjegavanje. U Malom Lošinju - gdje se dogodio zločin koji je pokazao svu slabost policije, liječnika, Centra za socijalnu skrb i zakonodavca - svatko svakoga zna i o svakome se sve zna. Tipičan je to primorski, otočki gradić u kojem nema tajni, u toj maloj zajednici život se odvija gotovo javno. Ne može se trajektom pristati na otok, a da informacija već nije na rivi ili u nekom od okupljališta. Ako zakaže usmena predaja, tu su društvene mreže, rade mobiteli. Sve se zna. I policija mora znati sve što se tiče zaštite i sigurnosti građana. Zato i postoji. To je njen posao za koji je plaćena javnim novcem. Tako se znalo, osim valjda u policiji, da je Branko Rafajac krajnje opasan čovjek. Na određeni način nasilnik koji je u zadnje vrijeme sve agresivniji. Znalo se da mu je psihičko stanje sve lošije te da ga opsjedaju demoni. Sve se to moglo i moralo shvatiti kao uvertira nečeg lošeg što će se dogoditi. Dan prije ubojstva Rafajac je pio po lošinjskim kafićima, ukazivao je na sebe. Svojim ponašanjem je nagovještavao zlo. Malom sredinom poput lošinjske informacije putuju neviđenom brzinom i zato se ne može izbjeći možda i ključno pitanje: što je radila policija u tom razdoblju bezumlja prije suludog ubojstva? Gdje su im bile informacije o Rafajcu? Nije li policija sve ovo što im se doslovno zbivalo pred nosom mogla predvidjeti? Nije li mogla i morala djelovati preventivno? Zar je bilo teško anticipirati ovakav rasplet? Što radi analitika u policiji? Jel' oni povezuju dva i dva ili je to viša, nedostižna matematika? Rafajac je, naime, zločin počinio predvidivo. U danima koji su mu prethodili točno se moglo zaključiti da će se nešto dogoditi. Zašto ga se nije intenzivnije opserviralo? Zašto policija nije pomnije nego inače pripazila na osobu od koje se očekuje da bi u psihičkom rasulu mogla počiniti teško kazneno djelo? Zašto je policija bila gluha dok im je potencijalni ubojica megafonom pored uha urlao da ga demoni opsjedaju i da će počiniti zlo? Zar nad njim nisu mogli uspostaviti neki oblik neformalnog nadzora? Policija je jednostavno trebala imati informacije o Rafajčevom ludilu u uzlaznoj putanji. Kao eskalirajući problem zbog kojeg moraju brzo reagirati trebali su ga, neovisno o sporosti Centra, nezainteresiranosti liječnika i nepostojanju kvalitetne međusobne koordinacije, staviti pod tihu pratnju za koju su imali niz opravdanih razloga. Kako to izgleda? Jednostavno, tako da potencijalno opasnoj osobi nekoga zalijepe za leđa. Pa neka se izmjenjuju i rade koliko god je potrebno. Ako je s lošim procjenama i krivim odlukama Centar u slučaju Branka Rafajca zakazao sto puta, ključni propust ipak je na policiji. Ona je sa svim svojim ovlastima u praksi daleko najodgovornija za naše živote. Ubojstvo 16-godišnje djevojčice pokazuje njenu površnost. Netko iz policije za to mora odgovarati!

Povezane vijesti

• PROGOVORILA BIVŠA PARTNERICA UBOJICE IZ MALOG LOŠINJA: "Prije 2 godine sve se promijenilo"
• SUĐENJE ZA UBOJSTVO MALOLJETNICE: Sutkinja bijesna na socijalnu radnicu. "Vi to niste vidjeli i zato je dijete mrtvo"
• Noćas izgorjela dva automobila na Cresu. Kad se saznalo čiji su, stvar je postala jako ozbiljna