U moru tužnih i ružnih vijesti o koronavirusu, zaraženima, komplikacijama, novim sojevima, potresu, zlostavljanjima i drugome, teško je pronaći nešto pozitivno, a da to nije nečiji nalaz na Covid-19. Većina pozitivnih priča odnosi se na osobe koje su pomagale i pomažu žrtvama potresa na razne načine, na one koji daju 101 posto sebe za oboljele od korone, na znanstvenike u laboratorijima diljem svijeta…

No, i u tim teškim, nedefiniranim i reći će netko nikada težim vremenima, ljudi nerijetko na nacionalnoj i regionalnoj razini formalno ili (češće) neformalno biraju najbolje osobe iz svoje mikrozajednice, primjerice najbolje liječnike i učitelje. Tako postoje i formalne i neformalne nagrade koje "korisnici" na više ili manje subjektivan način dodjeljuju svom najboljem "medigu" ili učitelju putem lokalnih radijskih postaja ili društvenih mreža.

Jasno je da je to nagrađivanje subjektivno. "Pobjednike" mogu veseliti ta neformalna priznanja koja pokazuju da je njihov rad prepoznat unutar neke zajednice te su nagrađeni jer su napravili nešto dobro i korisno. Ali analizirajući malo komentare po društvenim mrežama može se zaključiti da je ljudima prilikom izbora za titulu najboljega u nekoj branši najvažnija njegova ili njena ljubaznost, pristup, topla ljudska riječ, kako u ovim teškim korona vremenima, tako i inače.

Netko će reći, ne živi se od toplih ljudskih riječi, ali nerijetko je upravo to "osobna iskaznica", nešto po čemu će netko biti zapamćen. U vremenima kada su djeca pod velikim stresom i pritiskom jer žive sve samo ne normalan život, mnogi smatraju da bi figura učitelja/nastavnika trebala biti više prijateljski nastrojena, a manje stroga, popustljivija i poput "vodiča" kroz ova teška vremena. Po drugima, korona ili ne korona, obrazovanje je potrebno i bez pravednog i, do neke mjere, strogog učitelja - nema ničega. Djeca su se opustila uz nastavu koja je malo online, malo uživo. Lani su izgubili par mjeseci prave nastave i sada to treba nadoknaditi pristupom koji nije previše popustljiv, koji je pravedan i koji zahtijeva red, rad i disciplinu. Određenih rupa u znanju, uz sve što se dogodilo, neminovno će biti, i treba činiti sve što je moguće da one budu što manje i da se na čim bolji, bezbolniji i lakši način sve to nadoknadi. A to se može samo odgovornim i, na neki način, strogim pristupom.

Pogled u budućnost. Ako epidemija bude trajala još neko vrijeme, proći će gotovo dvije školske/akademske godine uz online nastavu. I premda neki tvrde da je to nastava budućnosti - neovisno o koroni, epidemiji i ostalome - pristup "uživo" ništa neće moći zamijeniti.

Istina je da puno toga zavisi o nastavnicima, o tome koliko truda i energije ulažu u online nastavu, a isto je tako istina da se mnogi iznimno trude, čak i više nego uživo. Neki, kao i u drugim strukama, rade minimalno. A tako je i s učenicima. Dok se jedni, da bi svladali gradivo, trude i više nego inače, drugi gledaju kako da čim više zabušavaju i na sve moguće načine izbjegnu školske obaveze.

Ako to, nedajbože, kucnimo u sva drva, u sve šume, bude trajalo još godinu dana, kakvi će jednoga dana biti ti eksperti budućnosti? Hoće li se vidjeti razlika među liječnicima koji su većinu izobrazbe završili online. Hoće li se vidjeti razlika među profesorima, inženjerima, odvjetnicima, pijanistima, prvim balerinama? Živi bili, pa imali sve uživo.

Povezane vijesti

• Da nama bude zdravlja
• Grad svjetla
• Jezični otok