Grad svjetla

I grad je osvijetljen, u znaku svjetla, svjetlosnih instalacija, performansa posvećenih svjetlu, raznih likova i bića koji lebde i bdiju nad građanima te fasada u posve novom ruhu. Kao da je to neki posve drugi grad.

Puljani i gosti ponovno su u većem broju po ulicama i trgovima, na raznim gradskim relacijama, druže se, čavrljaju i gledaju tritisućljetni grad iz jedne nove perspektive. Velika većina je zadovoljna, a uvijek će se naći oni koji imaju nešto za komentirati.

Zašto festival svjetla, zašto te instalacije umjesto da se uloži u obnavljanje fasada, zašto pojedini gradski kvartovi nisu kroz svih 365 dana svjetliji noću, zašto negdje treba paziti da ne slomimo ruku ili nogu od silnoga mraka, zar je tako teško postaviti koju "lampadinu"? I to na par metara od centra grada? Zašto ne napraviti nešto što će biti dugoročno korisno?

I tu se postavlja opet ono prastaro pitanje - može li vuk biti sit, a sve koze na broju? Kako udovoljiti svima? Naravno da je grad po mnogim pitanjima rupa bez dna i da je potrebno puno radova za obnavljanje, održavanje, posebice tako drevnog grada kao što je Pula, jer se fasade iz pretprošlog stoljeća ne mogu obnoviti tek tako, nabacivši malo "štuka i piture". Naravno da kada se nešto kopa nikome nije po volji, i naravno da fali svjetla, parkirnih mjesta, i prije svega, puno kulture življenja.

Manifestacija posvećena svjetlu služi za prikazivanje jedne nove umjetničke vizije grada, za vidjeti i doživjeti grad na drukčiji način. Ako se tako razmišlja, onda su i adventska slavlja, ona predbožićna i novogodišnja besmislena, ako se misli da malo veselja, druženja i ušminkani grad ne mogu pomoći, da su beskorisni i da se stvari mjere samo u konkretnim parametrima. Da se sve i uvijek mjeri po konkretnom učinku.

Dakako da treba razmišljati i dugoročno, o ljepšem i svjetlijem gradu, no s druge strane, kada se ništa ne događa, opet pljuštaju kritike da živimo u provinciji gdje nema krepane mačke nakon sedam navečer izvan sezone.

Svakako da je pozitivno u odabiru termina činjenica da je Visualia upriličena izvan glavne sezone, da se sezona malo produži i da "lokalci" i njihovi gosti, dok nije previše hladno, guštaju u blagim noćima.

Grad se odjednom isprazni preko noći, većinu lokala i terasa u starogradskoj jezgri kao da progutaju zidovi, brojni restorani, kafići, drugi objekti, ali i galerije i drugi zatvore svoja vrata, autobusi sve rjeđe voze, kao i ostala prometna sredstva, a apartmani zjape prazni. I opet krenu žalopojke kako je sezona (pre)kratko trajala, tko zna kakva će biti iduća, hoće li vrijeme biti naklonjeno, hoće li biti rebraša, more toplije, svibanj s manje kiše… Sve je to ustvari beskrajna priča, gdje uzročno-posljedične veze opet otvaraju nove priče.

I bi ponovno svjetlo. Grad svjetla. I u mraku.