Umri mlad

"Umrijeti mlad". Mnogi se sjećaju romantičnog filma Joela Schumachera iz 1991. godine, s Juliom Roberts u glavnoj ulozi, o ljubavnoj priči zanosne njegovateljice i mladića na samrti. Sudeći po nekim propozicijama, standardima, svi bi onda trebali umrijeti mladi, jer kada se dođe u neke godine, neće se imati pravo na adekvatnu zdravstvenu skrb i na puno toga. I ne, nismo iz žanra romantične drame prešli u SF ili fantasy horror jer nažalost vrlo smo blizu istini.

Dakle, tragom vijesti da bolnica u Izoli neće primati pacijente s ove strane granice koji su stariji od 70 godina, a i da općenito, u nas i u nekim susjednim zemljama nerijetko se na osobe visoke životne dobi gleda kao na nekoga tko samo "muze" zdravstveni sustav i dodatno opterećuje ionako već opterećeno zdravstvo, izgleda da treba umrijeti dok si još (relativno) mlad.

Poput onog vica "pa ne piješ, ne pušiš, od nečeg moraš umrijeti". A dan-danas se sve duže živi, sve se više radi na tome da se produži vijek življenja, da životni vijek bude sve duži i kvalitetniji, a s druge strane sve je manje skrbi i mogućnosti skrbi za osobe u nekoj dobi. Istina, ista se stvar, ili vrlo slična dešava s pronatalnom politikom, u smislu, rađajte, a kad ono - porođajne naknade male, u nekim mjestima teško doći do vrtića, a ostali obrti i mogućnosti za čuvanje djece preskupi i izvan mogućnosti za one s prosječnim primanjima.

Tako je i s trećom dobi. Sve je ok dok te zdravlje služi, dok nisi "teret" zdravstvenom sustavu, dok se možeš sam skrbiti o sebi. Djeca koja ne mogu dobiti status njegovatelja za svoje roditelje, roditelji koji muku muče za dobiti status njegovatelja za svoju djecu, neizvjesnost, svake godine nanovo problemi s asistentima u nastavi za djecu, s mjestima u staračkim domovima za treću dob, (pre)male penzije, isto tako premale naknade za djecu, kao i dječji doplatak, životne su činjenice koje se isprepliću i u obiteljima s malom djecom i u onima sa starijim osobama.

Teško, gotovo nemoguće doći do mjesta u državnim domovima za starije i nemoćne, liste čekanja su beskonačne, neće svi imati dovoljno sredstava za privatne domove, a niti svi nažalost neće imati adekvatnu skrb. Istina, poduzimaju se neke mjere, ali sve je to premalo i preskupo da bi svi mogli imati zaštitu i sve ono što im je potrebno.

Dakle, nema puta naokolo. Stalno treba raditi, raditi i samo raditi. Mnogi tako gledaju na svaki radni dan, poput zatvorenika, koji križaju na kalendarima dane do penzije odnosno do slobode. I onda? Treba se moliti svim svecima za što duži život u zdravlju, jer s ono malo penzije na što je osuđena velika većina, teško da će moći do bolje skrbi. Čak i oni koji imaju solidnu penziju teško mogu do nekih privatnih domova i do privatnih liječnika. Dakle, želja koja bi se upućivala svakom novom penziću bila bi da bude što duže na teret mirovinskom i da što manje posjećuje zdravstvene ustanove i koristi zdravstvene usluge.