U našoj državi nije dovoljno biti bolestan i star

Bruno Dorić, 85-godišnji Puljanin, o kojem smo već pisali, boluje od sinkope, kratkotrajnog gubitka svijesti radi kojeg pada u nesvijest bez ikakve najave. Pritom je u opasnosti da se, s obzirom na to da živi sam, onesvijesti u vlastitom domu, ozlijedi se i više ne ustane. No, to nikoga ne zabrinjava previše. U godinu dana, otkako je ostao bez supruge, nitko ga nije ni obišao.

Ipak, tražeći spas, on mjesecima obilazi razne adrese, moli da ga se što hitnije smjesti u dom. No, to mu ne uspijeva. Mjesta nema niti za lijek, pa ni za ovakve slučajeve kada su starci životno ugroženi. Zna to i Dorić pa je tražio od Centra za socijalnu skrb preporuku za hitnim smještajem. Kako bi, možda, na red došao prije. No, Bruno Dorić, vele nadležni iz Centra, ima svoju nekretninu i štednju te je dužan skrbiti sam o sebi, pa mu takvu potvrdu ne žele izdati.

Iz Centra smatraju da on najprije mora svu svoju štednju, od koje si kupuje lijekove koji ne idu na recept i plaća nužne terapije kod privatnika, jer na red u bolnici ne može doći, potrošiti na privatni dom, a zatim prodati i svoju jedinu nekretninu. Tek kada svu ušteđevinu potroši na plaćanje skupog privatnog smještaja, može se obratiti Centru. Tek bi se tada mogao pokrenuti postupak i izdati rješenje kojim bi on plaćao cijenu smještaja svojom mirovinom, a razliku plaćalo Ministarstvo, s time da bi "sjelo" na nekretninu, ako ona u međuvremenu nije prodana i potrošena.

"Svaka je osoba dužna plaćati smještaj svim svojim prihodima i imovinom", poručuju iz Centra. Iako je njihovo razmišljanje na prvu logično, ispada da se trenutno u domovima za starije nalaze samo teški socijalni slučajevi, starčići bez krova nad glavom i prebijene pare koji su svu svoju imovinu i nekretninu potrošili na plaćanje doma. No, istina je daleko od toga, mnogi su se nekretnina odrekli u ime djece, samo kako bi imali pravo na povoljniji smještaj u domu. No, Dorić nema svoje djece pa je, iako je više od pola stoljeća uplaćivao državi sva davanja, danas prepušten nefleksibilnom sustavu kojeg nije briga da je on bolestan, star i sam. Kriv je jer nije siromah i ima - pazite sada - garsonijeru od 30-ak kvadrata i nešto kuna na računu!

Ne bježi šjor Dorić čak ni od toga da tu svoju jedinu vrijednost proda, ali Centar, tjerajući ga na to, ne razmišlja o nekoliko ključnih stvari: kako da proda stan prije nego ima osiguran smještaj, hoće li ga moći prodati i po kojoj cijeni i što bi ovaj stari gospodin trebao učiniti kada se sva ušteđevina rastopi? A hoće i to brzo - proda li stan za 50 tisuća eura to mu je "samo" 50 mjeseci doma! Što kada više ne bude u mogućnosti plaćati tisuću eura za privatni dom? Hoće li mu se, kada spadne na prosjački štap, osigurati mjesto u jeftinijem, društvenom domu ili će ostati na cesti jer je, kako bi uopće stigao u starački, morao potrošiti i zadnju kunu te prodati jedini dom kojega ima - garsonijeru od 34 kvadrata?!