Sindrom kolibe

"Svijet i život iz doba prije korone nisu, očito, bili dobri, jer inače se ne bi sve to dogodilo", glasi misao pojedinih filozofa. Ima onih koji smatraju da je "prezasićenjem" na globalnom planu, zagađenjem i prevelikim promjenama u svim segmentima života kada se od šume više nije vidjelo stablo došlo do toga da maleni, mikro virus postane "otmičar" cijelog planeta i da svi mi budemo njegovi taoci na (ne)određeno vrijeme.

Naravno, puno toga nije valjalo niti ranije, i neki su i usred karantene, korona-krize govorili kako su se (pro)čistili, produhovili, kako su pronašli prave ljudske vrijednosti i da je to bio tek znak "bolesti" planeta, sustava oko nas, čovječanstva i pojedinaca unutra toga svijeta, koji, ukratko nije bio (dovoljno) dobar.

Mnoge stvari se vraćaju na "staro novo", neke stvari do daljnjega čekaju, neki ljudi i dalje čekaju u strahu kada će biti drugi val, a neki pak žele iskoristiti "pauzu između poluvremena" i obaviti što više toga.

No, kakogod, neke stvari sigurno neće biti više iste. Talijanski mediji donose vijesti o ljudima koji sada imaju "sindrom kolibe", odnosno ne žele više izlaziti iz svojih domova jer se jedino tamo osjećaju zaštićenim, a to je fenomen koji se razvio u raznim krajevima nakon poduže karantene i totalne promjene načina života. Naravno, posttraumatski stresni poremećaj ne odnosi se samo na rat, i kod nekih će se to osjetiti tek za neko izvjesno vrijeme.

Svaki pojedinac reagira drukčije na sve, na svaku priliku, ne postoji univerzalan recept za sve, a ono što posebice plaši je činjenica da nitko ne zna kako će se taj virus ponašati, hoće li samo nestati ili će nas držati još neko vrijeme u neizvjesnosti. Stoga su i ljudska razmišljanja drukčija. Dok su se lani svi borili za svakog turista, samo što se nisu čupali da zgrabe euriće, pretvarajući preko noći svaku šupu u apartman, sada su ta "strujanja" podijeljena. S jedne strane su oni koji smatraju da ne možemo cijeli život biti taoci korone i da se treba nekako vratiti "normalnom" životu i da bez turizma smo svi gotovi, jer, ako nas ne ubije korona ubit će nas besparica, neovisno o tome čime se bavili, drugi se mole da ne vide previše turista po našim ulicama i trgovima jer "tko zna što sve mogu donijeti". Istine ima i u jednom i u drugom načinu razmišljanja, a što će biti, možda niti kristalna kugla ne može dati odgovor, jer možda niti ona nije "kompa" s koronom.

Ako primjerice, daj bože, korone ne bude bilo dvije-tri ili više godina, hoće li ljudi i dalje osjećati strah prilikom većih okupljanja, hoće li i dalje izbjegavati kina, koncerte, stadione, hoće li "umirati" od straha ako netko na njih slučajno kihne, hoće li se roditi strah od (ne)poznatih, koji će se percipirati poput Camusovog "Stranca" ili pak poput onog Fassbinderovog…