Režimo ladonje! Ni pod koju cijenu

Režimo to! Onaj tko hoće u prirodu, eno mu je izvan grada. Te zelenjave ima ionako previše. I gusto, brate, zasađeno. Tamo na Giardinima ne može ni zraka sunca proći od tolikih krošnji. A iz njih samo drek ispada. Oni čvorci što su se natiskali gore, nemaš ih šta vidjeti, a imaju probavu kao da su lešinari. Zato su snimili onu ptičurinu koja kriješti iz zvučnika, da plaši čvorke koji se onda još više olakšavaju po Korzu.

Nema rušenja. Ionako posvuda uklanjaju stabla, kao da smo grad na krajnjem sjeveru Europe, gdje je hlad mrski neprijatelj, a sunce prijatelj koji nikako da dođe. Te krošnje su prozračne i ljeti stvaraju najdublji hlad. I za najtoplijih dana na Giardinima ima zraka. Uništit će mikroklimu, tu zelenu oazu usred Pule.

Nema to sve skupa smisla. Stabla zasađena u tri četvorna centimetra zemlje, koju nitko nije okopao od 1904. pa je tvrđa i od asfalta. A asfalt napuknut i zadignut od korijenja ladonja, kojima nema drugoga nego se izboriti za svoj milimetar prostora. Džungla je to, na asfaltu. Svatko se bori za svoj teritorij. Kiosci, kafići, autobusne stanice, čvorci, gliste, vrapci, golubovi… Previše je tu gladnih usta. Pa onda još i ladonje.

Nisu kriva stabla što nisu održavana. Kao da se ona mogu brinuti sama za sebe. Valjalo ih je na vrijeme prihranjivati, okopavati zemlju, obrezivati i zaštititi. Ovako su prepuštena vanjskim utjecajima, šporkici koju su ljudi podarili prirodi. Naravno da su propala, da su se razboljela. Ali još ima nade.

A Puljani kao gaje neke posebne osjećaje do tih stabala, kolektivno sjećanje. Kada su srednjoškolci, generacije njih, visili na Giardinima, krali bogu dane, mjerkali jedni druge, razmjenjivali sline, ogovarali… Jer nisu imali gdje drugdje. Danas se oni prisjećaju svoje mladosti samo putem priča onih koji još uvijek nisu dementni. Ne sjećaju se ispod kojeg su se čokolatina prvi put poljubili. A i da se sjećaju… Ta im je simpatija u međuvremenu otišla u Irsku, stupila u istospolni brak, razvela se, dobila dječurliju koja se mlada parila pa su ubrzo postali i djedovi i bake. Bolje da se niti ne prisjećaju mladosti, već da čuvaju unučad i čukunčad.

Znate li što te ladonje predstavljaju Puljanima? Pa pod njima su pali prvi poljupci, doživotna prijateljstva, dogovarali se izlasci. O Giardinima su napisane pjesme, bili su centar gradskog života. Ako posijeku ladonje, to je kao da izbrišu dio pulske povijesti. Jednim potezom.

I još nešto. Stabla su pluća grada? Možda pušačka. Kroz koru u njih ulaze teški metali, ispusi automobila, smrad s Kaštijuna, na lišće im padaju kisele kiše, a smog se uvlači u svaku poru. Ne djeluje to nimalo zdravo. Uostalom, stručnjaci su tukli čekićima po njima i kažu: "Šuplje."

Šuplje su glave onima koji zagovaraju rušenje stabala. Kao da ne shvaćaju gdje žive. Ovaj grad je, otkad su ladonje posađene, prošao kroz razne države, privremene uprave, i nitko ih nije dirao. Tek sada su se dosjetili da bi valjalo nešto poduzeti. Kao da nitko ranije nije vidio da stabla propadaju, da ih valja spašavati, a ne rezati. Stablo je živi organizam. Nije samo predmet koji valja ukloniti.

Stoga, režimo, ni pod koju cijenu.