Vrhunac je sezone i mail Glasa Istre ovih dana zatrpavaju dopisi građana koji su preneraženi ponašanjem i brojem turista. Sukus svih tih dopisa jest da je turista "previše", da će nam "sve uništiti" i, uglavnom, da nam je turizam neprijatelj broj 1. Najbolje bi bilo, može se zaključiti iz poruka koje šalje prosječan sezonski pošiljatelj, da turizma nema, ili da ga je barem manje.

Iako naravno razumijem i dijelim brigu za prirodu i održivost, ne mogu ne primijetiti nekoliko apsurda u takvom razmišljanju. Kao prvo, a čega su, nadam se, svi svjesni, da nema turizma, Istra ne bi bila ni sjena onoga što je danas. Infrastrukturno, gospodarski i društveno bila bi neusporedivo siromašnija. Ne bi bilo Ipsilona, dobrih vina ni finih restorana. Ne bi bilo uređenih okućnica ni podšišanih travica. Broj stanovnika vjerojatno bi bio upola manji, a oko Arene i rovinjskih kućica svih 12 mjeseci u godini vladala bi pustoš.

Neosporna je činjenica, naime, da je turizam jedini pravi gospodarski adut kojeg Hrvatska ima, i toga se ne treba sramiti. Svaka pametna zemlja koristi znanje i resurse koje ima da bi standard bio viši i da bi njezini građani živjeli bolje. Reći danas da bi turizma trebalo biti manje isto je kao da netko u Rusiji kaže da bi plina trebalo biti manje, ili da se u Njemačkoj građani žale jer je prodano previše BMW-a. Hrvatska nema plin i ne zna kako proizvesti BMW, ali ima prirodne ljepote i stoljeće iskustva u turizmu da ih oplemeni. Naravno da turizam ne smije biti jedino uporište razvoja niti ubojica industrije, ali joj može biti vrlo dobra zamjena s obzirom da je nema. Ako netko nije primijetio, hrvatska industrija naslijeđena iz Jugoslavije u velikoj je mjeri bila zastarjela i nekonkurentna i zato je propala, a najbolji primjer za to stoji upravo ovdje u Puli i gleda nas svaki dan u oči, a zove se Uljanik. Dok se ne razviju neke nove industrije kao što su one kojima se bave Infobip ili Rimac, osuđeni smo na turizam.

Osim toga, nikako mi nije jasno kako bi netko ograničio broj turista. Bismo li ih zadržavali na granicama pa ih, kao na parkiralištu, puštali kada netko izađe? Ili bi se ograničio broj apartmana, recimo na jednog po glavi? Možda bismo im mogli, kao u banci, dodijeliti brojeve? Sve to je, naravno, suludo, jer se u 21. stoljeću ne može braniti ljudima da putuju, upoznaju nova mjesta, odmaraju se i zabavljaju. Jer upravo to je turizam, a svi mi smo turisti čim izađemo iz svoga grada. Kada prijekorno gledamo Nijemce ovih dana kako prljaju naše ulice i jedu naše banane, ne trebamo se sjetiti samo da živimo od njih, nego i da mi prljamo njihove ulice i jedemo njihove banane.  

Ono što se može učiniti, a što hrvatski turizam, premda prilično sporo, i čini, jest da se podizanjem kvalitete ponude napravi prirodna, ili bolje rečeno ekonomska selekcija. Da gostiju bude manje, ali da troše više. Ali za to nam treba smještaj visoke kvalitete, a izgradnji takvog smještaja, smiješnog li apsurda, protive se upravo oni koji žele manje turizma. Na taj način zapravo potkopavaju sami sebe, odnosno svoje ideje za koje se navodno bore.

Na koncu, budimo realni, od 12 mjeseci u godini punih deset turista nema, ili ih je vrlo malo. Od preostala dva mjeseca prava špica traje maksimalno četiri tjedna. I to je cijeli problem, tih bijednih 25 dana, zbog kojih se diže cijela frka i galama. Stoga poruka dragim čitateljima i svima ostalima koji su zabrinuti zbog turizma: opustite se, brzo će proći. Već za koji tjedan ćemo za turistima plakati.

Povezane vijesti

• Zoričić ima pravo birati ljude, sve ostalo su formalnosti
• Zoričićev put u Istanbul i provincijske reakcije
• Peđa Grbin se posrao na socijaldemokraciju