Nešto usred ničega

Ilustracija

Sve nas je manje, ukoliko je popisivačima dobro išla matematika. Praktički nas je skoro isto kao pri završetku Drugog svjetskog rata. Više od sedam desetljeća kasnije. Kad nitko nije očekivao takve brojke.

U međuvremenu je bio još jedan rat, korona, brojne promjene, a očito da ni doba lockdowna, kad su svi bili kući, nije pridonijela tome da "rode češće lete".

Mladi su parovi, očito, više razmišljali o neizvjesnosti, poslu, o tome što će biti nakon pandemije nego o natalitetu. Što nije niti čudno. Očito da rode lete sve manje i da ih je sve manje. Kada je već riječ o rodama, nema više ni Klepetana.

Generacije koje su išle u osnovnu školu nakon Drugog svjetskog rata pamte velike razrede, bilo je toliko učenika, koliko ih danas sve zajedno nema u svim paralelnim razredima jedne prosječne osnovne škole.

Primjeri osnovnih škola s četiri, pet i više paralelki gotovo pa da i ne postoje više, a pomislimo samo koliko je područnih škola zatvoreno tijekom zadnjih 20, 30 godina. A zatvaranje škola, znači, bez patetike i "kraj" života jednoga mjesta. Njegovo odumiranje.

Sela su, zaseoci i štancije, uglavnom, neatraktivni domaćem stanovništvu, ali su zato vrlo atraktivni strancima, koji žele tu provoditi dio godine, a mnoge privlači upravo osama, činjenica da nema ljudi, da nema žitelja, samo mir i tišina, bijeg od prenapučenih gradova, stresa, vreve.

I onda nastaju tople ljudske priče o tome kako je netko usred nečega, ili, preciznije, usred ničega, stvorio nekakvo poslovno carstvo, ili pak jednostavno, pronašao mir i tišinu. "Stvorio" novi život. Usred ničega.

A s druge strane, žitelji tih mjesta otišli su upravo iz razloga što nema ništa, predaleko su od radnih mjesta, nema tu škola, sadržaja za djecu, pa niti za ispunjavanje osnovnih životnih potreba. Istina, puno toga ovisi o činjenici što je kome prioritet, ako je netko vezan s putovanjem na posao, školu, fakultet, koliko čovjeku treba osama, koja nije isto što i samoća.

Premda, kažu filozofi, upravo u samoći nastaju najbolja djela, i tada mašta, a bogami i koncentracija, rade najbolje. Rađaju se najbolje ideje.

I te zabiti usred ničega mogu biti idealne za umjetnike, filozofe, kao i za one koji žele osmišljavati te iz kućnog ureda voditi kakvo poslovno carstvo. Ili pak za one koji ne žele raditi ništa. I ne ovise o autobusnim linijama, poslu, prodavaonici blizu kuće, službama, društvu…

Otoci su pak posve druga priča. Lijepa je primjerice priča o liječniku koji je napustio Varaždin i odabrao otok Mljet za mjesto rada i življenja i proveo tu sjajnih pet godina. I oživio taj otok u svakom pogledu, obogativši ga za brojne kulturne sadržaje. Pokazao je važnost figure liječnika kao osobe koja liječi ne samo tijelo, nego i dušu.

U malim mjestima figure liječnika, učitelja, svećenika, oduvijek su bile posebne. A kada mala mjesta, općenito, ostanu bez škole, ambulante, pa i obične trgovine, i postanu samo spavaonice, sve postane drukčije.