Manjine i većine

Multikulturalnost. Tolerancija. Suživot. Poštivanje drugog, drukčijeg i različitog. Manjine. Nacionalne zajednice. Sve je to sastavni dio istarskog života, ili, preciznije rečeno (su)života. Nedavno je održan, i to vrlo uspješno, Festival multikulturalnosti, a isto tako, nedavno su održani i izbori za predstavnike manjina, s rezultatima koji se ne mogu, ni uz najbolju volju, proglasiti sjajnim.

Unatoč velikoj važnosti postojanja manjina, njihovom velikom doprinosu kulturnom, društvenom, umjetničkom životu grada te velikim angažmanu pojedinaca, opći dojam je da mnogi, kad treba nešto konkretno napraviti, nisu angažirani, zainteresirani, te da uvijek isti rade i povuku.

Naime, za neke je nacionalne manjine izašlo glasati tek nešto više glasača od broja kandidata koji su bili na listama, a s većine lista prošli su svi kandidati. A sve manjine imaju svoje prostore, programe, ljude koji se trude učiniti ih vidljivima, dok dobar dio članova ni ne izlazi na izbore. Možemo reći da je dio njih možda u godinama i u "bolestima", ali čak i ti prije izvrše svoju građansku dužnost nego neki koji su "jaki" samo kad treba nešto komentirati na društvenim mrežama. No, kad treba prošetati do birališta nemaju vremena, iako kišna nedjelja nije nudila baš neku perspektivu za izlete i roštilje.

Istina, ni ranijih godina nije bio neki sjajan odaziv za te izbore, ali ove je godine za neke manjine bio iznimno slab, a bio je i u globalu prilično slab. "Ljudi nemaju volje, bave se egzistencijalnim problemima. Iako su na popisima birača, ne mare toliko za to, posebice mladi. Dakako, ima i svijetlih primjera, ali većinom ne mare za biranje predstavnika. A uvijek se nađe i dobar dio njih koji će reći - nisam uopće znao da se to događa, da su ti izbori, nitko mi nije rekao", reći će angažiraniji pripadnici, od kojih se neki žale da im je dosta da uvijek isti moraju sve napraviti.

Dio tih osoba, ne iz neke loše namjere, jednostavno "zaboravi" na sve izbore, glasanja. I onda samo konstatiraju: "Joj, pa to je bilo jučer, pa što mi niste javili, došao/la bih odmah, samo da sam znao/la". I tako svake četiri godine, poput olimpijskog ciklusa, ponavlja se jedno te ista priča. Bez nekih pomaka i promjena. I uvijek ista priča.

Neki i otvoreno priznaju da su na tim listama birača onako, inercijom, jer su tu njihovi roditelji, bake, djedovi, dio obitelji, pa je nekakav red da budu i oni. I konstatirat će da ih politika nikada nije zanimala i ne zanima ih i dalje. Mnoge od njih zanimaju njihova prava. Ali, kada treba po tom pitanju učiniti nešto konkretno, to je posve druga priča.