Kupus i meso

Na rubu znanstvene fantastike zvučala je brojka koju su sindikalisti godinama iznosili o visini direktorskih i menadžerskih plaća u turističkim kompanijama. Teško je bilo povjerovati da se mjesečno u platnu buštu direktora sliju deseci tisuća kuna, ma koliko uspješan i poduzetan bio. Ali, tu nije riječ o tričavih nekoliko desetaka, tu je riječ o 70 pa do sto tisuća neto kuna mjesečno, potvrdila je astronomsku brojku Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije ovog vikenda na okruglom stolu za kojim se raspravljalo o problematici radničkog položaja, egzodusa radne snage, ispražnjenog mirovinskog fonda, ali i o prosjeku hrvatske plaće. Taj je prosjek, prema službenoj statistici, solidnih 6.500 kuna, iako ćete, kad porazgovarate s ljudima koje poznajete, sresti malo onih koji ostvaruju taj „prosjek“.

No, je li to šarena laža, je li uistinu riječ o prosjeku ili ga kvari upravo ona direktorska plaća od 100.000 kuna? Cvitić se tu lijepo slikovito izrazila: "To je isto kao i sarma. Netko jede kupus, netko meso, a u prosjeku se svi dobro najedu." No, zbilja je potpuno drugačija. Netko jede samo kupus, a netko samo meso. Pa onda dolazimo do lažne slike o tome da je u Hrvatskoj stanje dobro, pače, predobro. Ako si u Zagrebu, taj je statistički lažnjak još veći – 7.500 kuna. Solidna plaća. Baš kao što je nedavno poželjela predsjednica države. I onda više nikome nije jasno zašto ljudi bježe iz Hrvatske.

No, nije problem u tih sto tisuća kuna. Neka si direktor isplati pet milijardi, ako zaradi. No, problem je u pravednijoj raspodjeli zarade. Vrijedi li doista posao direktora 20 puta više od mog, zacijelo se pita hrvatska sobarica koja mjesečno prima najviše 4.500 kuna. A to je upravo ona plaća koja zadovoljava očekivanja onih koji si plaćom žele kupiti samo hranu. I ništa više.

Možda direktorov posao vrijedi pet ili deset puta više, ali vrijedi li baš davdeset puta više? Ta i mnoga druga pitanja zacijelo si postavlja hrvatska sobarica dok pakira kofere za Njemačku gdje će u startu dobiti 1.200 eura. Jednako razmišlja i prosječan kuhar koji u Hrvatskoj zaradi 6.000 kuna.

Nisu hrvatski radnici nezadovoljni samo plaćama. Na primjer, teško da se onaj inženjer elektrotehnike u Elektroistri osjećao dobro kad je onomad u direktorsku fotelju zasjeo stranački uhljeb s lažiranom visokoškolskom diplomom. Jesam li ja glup, zacijelo se pitao taj diplomirani inženjer elektrotehnike dok je pakirao kofere za pečalbu.

I dok Hrvati pakiraju kofere, uslijedio je poslovični šok i nevjerica. Hrvatskoj nedostaje kadrova. Ne samo kadrova, nema ljudi, Hrvatska izumire. Onda dolazi na red pitanje svih pitanja koje je na okruglom stolu ponovila Mira Morović, kandidatkinja Hrvatskih laburista na listi Amsterdamske koalicije za Europski parlament, a koje se periodično izbacuje proteklih četvrt stoljeća: "Zašto smo se borili?"

Dvadesetčetiri godine nakon rata postavlja se isto pitanje na koje oni građani sa spakiranim koferima nemaju odgovor.