Istru ne damo, decentralizaciju nećemo?

Taman kad su se pomirili s činjenicom da ovih dana ne smiju landrati uokolo, Snježana i Ivica su, baš poput Marije i Bepa, uvidjeli strašnu istinu: u svojoj općini, mjestašcu udaljenom tek nekoliko kilometara od centra najbližeg i dobro opskrbljenog grada, nemaju gdje kupiti lijek, niti imaju gdje platiti račune, nema ni banke, ni pošte, a propusnica im je potrebna i za odlazak na benzinsku. Imaju, doduše, omanji dućan, mogu se zbrinuti osnovnim namirnicama, ali to će ih, po svoj prilici, koštati kudikamo skuplje, nego da isto učine van granica svog zaselka. Snježana i Ivica su, baš poput Marije i Bepa, uvidjeli besmisao teritorijalnog ustrojstva Hrvatske.

A čovjek, znamo, najbolje uči na svom iskustvu. Tako je od pamtivijeka. Đavla bi se sada puk u tolikoj mjeri snebivao nad informacijom da Hrvatska ima 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave, da mu vlast preko noći nije ograničila kretanje. No, pustimo sada što se o nelogičnosti i štetnosti postojećeg teritorijalnog ustrojstva i mogućnosti preustroja nanovo razglaba zbog epidemiološke situacije u zemlji. Razgovara se. Ostanimo na tome.

Na svu sreću, taj razgovor o razmrvljenom teritoriju sa sobom nužno povlači i nikad započetu priču o decentralizaciji, procesu koji se vazda slavi kao nužan i neodgodiv, prijeko potreban, a za kojeg vladajuće političke garniture, naizmjence SDP i HDZ, nemaju ni vida, ni sluha, ni volje, a bogami, niti odlučnosti i hrabrosti. Postoji, ipak, Bogu hvala, jedna politička stranka kojoj je zagovaranje decentralizacije i regionalizacije, uz promicanje multikulturalnosti i antifašizma, utkano u samu srž – IDS.

Potvrdit će vam to Bepo i Marija s početka priče. Popratili su sve IDS-ove izborne kampanje i dobro znaju da je IDS, progresivan kakav jest, uvijek obećavao i nagovještavao upravo decentralizaciju. Pamte vam ovo dvoje kao slonovi. Nećete ih zavarati. Bepo se baš jučer prisjetio IDS-ovog plakata koji je osvanuo na ulazu u Zagreb 2015. godine, a na kojem je pisalo „Istra dolazi po svoje“. Potom mu je na pamet palo i da je decentralizacija bila 21. točka „Plana 21“ nekadašnje vladajuće Kukuriku koalicije, suradnje IDS-a i SDP-a. Sjeća se tadašnjeg obećanja IDS-ovog čelnika o izradi osnovnog koncepta, čija će prva faza biti zgotovljena do narednih lokalnih izbora. Ne zna, doduše, je li IDS ikad isporučio ikakav dokument, program, prijedlog. Ako jest, pita se na glas, kao i uvijek kad se osjeća prevareno i ljutito, zašto ga njegovi partneri nisu podržali? Kopajući malo dublje po grotlu sjećanja, Bepo je pronašao i tragove autonomije. Da, potvrđuje Bepo svoje vlastite slutnje, tako su u toj stranci nekoć oslovljavali decentralizaciju.

U poziciji ili opoziciji, „Istra“ često u Zagreb odlazi po svoje, a još se češće vraća praznih ruku. IDS nikako da održi obećanje kojim vabi birače. Bepo ne bi volio bogohuliti, no što ako stranka za koju glasa već 30 godina uopće ne želi decentralizaciju jer onda za sve zlo ne bi mogla okriviti politički Zagreb?! Za što bi se, da se decentralizacija dogodi, IDS zalagao i čime bi dobivao izbore? Svodi li se sve ipak na „Istru ne damo, decentralizaciju nećemo?“