Ili armagedon ili krećemo s turizmom!

Situacija ne izgleda dobro, dileme su velike, a na kocki je puno toga. Kao da sudbonosno moramo birati između života i smrti, iako se možda odlučujemo tek između zdravlja i egzistencije. Nije taj „tek“ tako banalan kao što ovdje može izgledati, no naspram gubitka života materijalna egzistencija je ipak manje važna. A opet, što će ti u današnjem trenutku postojanja život koji ti je prvi i jedini, a u kojem si ništa dobrog osim doslovnog preživljavanja ne možeš osigurati. Imati ili biti? Za što se opredijeliti? Ovaj koronavirus nas je promijenio, demolirao, prestrašio, utjerao strah u kosti i natjerao na promjene životnih navika, preokrenuo nam je prioritete, učinio nas slabima, bespomoćnima i ranjivima, ali mu se unatoč tome moramo othrvati i naučiti se kako se s njime nositi. Koronavirus je tu, dugo će ostati naš životni suputnik i smetnja normalnom funkcioniranju, ali je realnost koju prihvaćamo. Traži se model suživota s bolešću koja svijet kažnjava zbog pretjeranog konzumerizma i materijalizma, obijesti i pohlepe, suludih ratova zbog teritorija, ali i izrabljivanja slabih i siromašnih. Usprkos tome i svim tim silnim nepravdama moramo preživjeti. Upravo ovih dana Hrvatska je u fazi prilagodbe na nove životne okolnosti uvjetovane koronavirusom. Traže se najmanje bolna, a što učinkovitija rješenja. Donošenje teških odluka sa sobom nosi dileme. Kako, dakle, postupiti? Hoćemo li otvoriti granice, pustiti turiste, najesen riskirati novi val koronavirusa, ali ipak kroz dva, tri, četiri ljetna mjeseca ostvariti nekakav prihod s kojim ćemo preživjeti krizu, a sustav ipak neće u potpunosti kolabirati? Ili ćemo se zatvoriti, sjevernokorejski izolirati od svijeta i u potpunosti zaustaviti turizam kao najsnažniju gospodarsku djelatnost u Hrvatskoj i Istri? To nas pak vodi u potpunu propast, katastrofu, armagedon. Što napraviti? Kakvu odluku donijeti? Koga savjetovati? Kome u procjenama vjerovati? Uzimajući sve u obzir, teret najveće odgovornosti je na premijeru Plenkoviću. On će prelomiti.

Običan, obiteljski čovjek, nakon radnog vremena prednost će uvijek dati zdravlju pred novcem. Mantra je – „samo da nam je zdravlja“. No, s druge strane, kroz onih osam radnih sati isti taj običan čovjek zazivat će ukidanje svih mjera zabrane, slobodno kretanje roba, ljudi i usluga, svjestan da samo tako može zaraditi plaću i osigurati si egzistenciju. Kako će, onda, Plenković birati kome dati prednost, zdravlju ili egzistenciji? Jedino je rješenje, čini se, balans, puna ravnoteža između dobro podešenih mjera i striktnog pridržavanja uputa, inzistiranje na punoj odgovornosti i faktor sreće bez koje se bolje ne roditi. Realno, turizam mora krenuti, hotelijeri i industrija naslonjena na njih moraju pokrenuti proizvodnju novca. Jedino tako ćemo preživjeti. Inače ćemo bankrotirati. A onda možemo svi pomrijeti od koronavirusa.