Gomilanje zaliha pokazuje koliko vjerujemo državi

Ilustracija

Mediji se posljednjih dana natječu u objavi podataka i statistika o pojačanoj kupnji osnovnih prehrambenih artikala u hrvatskim trgovinama. Društvene mreže također su prepune fotografija brašna, ulja i šećera, koje se kupuje u enormnim količinama iako sve te robe ima dovoljno, a neće ni osobito poskupiti jer će se na nju smanjiti PDV. Ali, u zemlji paradoksa kakva je Hrvatska isti dan se objavi informacija kako prosječan građanin potroši jednu litru jestivnog ulja godišnje, te kako su neki u istom trenutku kupili - četrdeset litara. Uz ulje, iznimno se dobro prodaje brašno, dok se, primjerice, sol i kvasac ne spominju, iako je neophodno ako se pravi kruh u kućnoj radinosti.

Na početku pandemije covida zabilježili smo fenomen nevjerojatnog porasta kupovine kvasca i toaletnog papira. Kvasca vjerojatno još ima u kućnim zalihama paničara među nama, dok nestašica svih vrsta WC papira nije primijećena.

Ali, ostaje pitanje - zašto se stvaraju zalihe te se, unatoč uvjeravanjima da se radi i o hrani koja i nije iz uvoza - kupuju ratne rezerve iako nismo u ratu. A ako budemo, trebat će nam maske i kompleti za atomsko-biološko-kemijsku zaštitu, a ne ulje i glatko brašno.

Odgovor koji se može ponuditi nije teško dokučiti - zalihe kupujemo jer ne vjerujemo državi i državnim službama koje trebaju biti servis građana. Ako država nije zbrinula građana nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa na vrijeme - nego su u pomoć najprije priskočili građani iz drugih dijelova zemlje - da se o izostanku obnove i ne govori - tko bi joj vjerovao u vezi ulja i brašna. Isto tako, ako državne službe i skupo plaćena Hrvatska vojska, zajedno sa saveznicima, bez reakcije promatraju pad dalekometne rakete na Jarunu, kako im vjerovati u svakodnevnim stvarima?

Produbimo li temu na općepoznatu korupciju koja počinje u vijeću gradske četvrti i završava u Banskim dvorima (da ne govorimo o Borisu Miloševiću ili Josipu Aladroviću koji su pod istragama, spomenimo legendarnog "ćaću" Ivu Sanadera), kako vjerovati državi kao servisu koji će građanima osigurati osnovne životne namirnice?

Zato oni koji imaju nešto novca - ili kreditne kartice koje nisu dovedene do limita - troše na preživljavanje. Ulje, brašno, konzerve - mnogi se sjećaju kako se to kupovalo i 1991. godine. Sjećaju se i recentnijih događaja - nedostatka kontejnera za stanovanje na Baniji jer su robne zalihe bile prazne, ili najnovijih informacija kako je skladište plina Okoli posve prazno. No, napunit će, tvrde ministri.

Gomilanje zaliha osnovnih prehrambenih artikala u kućne smočnice nije, doduše, samo hrvatski fenomen. Bilježimo ga i u zemljama regije, naviknutim da se u miru pripremamo kao da će sutra izbiti rat, ali i na bogatim zapadnim tržištima gdje će postati nedostupno zbog poremećaja u tokovima opskrbe.